Otuđenje od roditelja i efekt promatrača

Borba protiv ravnodušnosti prema patnji drugih

Objavljeno 25. svibnja 2016.

Ovo je istinita priča. Jedan je roditelj nedavno nazvao lokalni Family Maintenance Enforcement Program* zato što su ga pismom izvijestili da ih može nazvati ako bude imao bilo kakvih pitanja u vezi sa skrbi o djetetu. Njegovo je "pitanje" zapravo tijekom perioda od 13 godina prisilnog otuđenja od djeteta eskaliralo do dubokog straha za zdravlje i dobrobit njegova sina, koji je sad bio u svojim dvadesetima. Unatoč poziva agencije da ih može nazvati, na njegovo očajničko preklinjanje upućeno djelatniku koje je radio na navedenom programu, kratak odgovor koji je dobio bio je da otuđenje od roditelja nije pitanje od profesionalnog značaja za agenciju zato što se "još raspravlja o tome postoji li uopće otuđenje od roditelja" i drugo, da agencija za njega ne može učiniti apsolutno ništa. Zatim je službenik agencije naglo prekinuo telefonski razgovor.

Tragično je da roditelji otuđeni od svoje djece, kad traže pomoć stručnjaka pravne i struke mentalnog zdravlja, struke socijalne skrbi te od svakoga tko će ih saslušati, često izvještavaju o tom nedostatku pozitivne reakcije na njihove očajničke pokušaje da nađu nekoga tko će intervenirati u tom teškom zlostavljanju djece. Dok prikupljaju hrabrost da prevladaju svoj sram i progovore o svojim strahovima, tjeskobi i dubokoj tuzi, kulturalna reakcija je slaba, njihova se ranjenost često ignorira, ili ih se čak ismijava i izruguje im se. U rijetkim situacijama kad se roditelje sasluša, rijetko se nudi bilo kakva podrška u slučaju problema otuđenja od roditelja. Sve su te reakcije ilustracije "efekta promatrača,"# što su uobičajene reakcije na izviješća o otuđenju ne samo u laika, već također, što je uznemirujuće, u stručnjaka koji se bave s djecom i obiteljima.

U takvom se ozračju otuđeni roditelji osjećaju isključenima i dodatno otuđenima, izoliranima i osamljenima, a njihova djeca ostaju izložena rizicima. Učinak promatrača jest stav ravnodušnosti i apatije, jednostavno odbijanje da se uključi i ponudi pomoć drugome u potrebi. Zato većina otuđenih roditelja opravdano strahuje od razotkrivanja otuđenja, traume i zlostavljanja nad njihovom djecom i nad njima samima. Opetovano ih se izlaže efektu promatrača, a to osobito čine stručnjaci pomagačkih zanimanja.

Efekt "stručnjaka promatrača" pri kojem nedjelovanje drugih obeshrabruje pružatelje stručnih usluga te zato ne interveniraju u hitnim stanjima, odnosi se na fenomen otuđenja od roditelja. Glavne značajke efekta promatrača, uključujući nejasnoću, nevoljkost da se djeluje, nedostatak empatije, percipiranje zlostavljanja kao "normalnog", straha od toga da sami ne postanu cilj roditelja otuđitelja, raspršenost odgovornosti, sve je to prisutno u situacijama otuđenja od roditelja u koje su uključeni stručnjaci.

Među stručnjacima postoji ambivalencija i nesigurnost unatoč svemu što o otuđenju od roditelja kažu istraživanja; nerijetko, umjesto da urone u štivo i educiraju se temeljem istraživanja, stručnjaci promatraju reakcije ostalih pružatelja usluga da bi odlučili je li potrebna intervencija. Ako utvrde da drugi ne reagiraju na situaciju, promatrači će sebi protumačiti da situacija nije hitna i neće intervenirati, što je primjer pluralističkog neznanja. Rijetki ljudi žele biti prvi koji će reagirati u situaciji nesigurnosti, osobito ako im nedostaje empatija prema patnjama onih koji su time pogođeni; a spori su u pomaganju žrtvi zato što vjeruju da će netko drugi preuzeti odgovornost. Upravo tu poricanje otuđenja od roditelja od strane nekih stručnjaka koji rade na području mentalnog zdravlja proizvodi najveću štetu.

Fenomen promatrača osobito je tragičan i uznemirujući zato što je otuđenje od roditelja jedan od najtežih, iako velikim dijelom neprepoznatih oblika psihičkog zlostavljanja djece i pogađa puno veći broj djece (u Sjevernoj Americi), nego što se prije mislilo. Ponašanja i postupci roditelja otuđitelja obuhvaćaju psihičko zlostavljanje pri manipulaciji i pritiska na djecu da sudjeluju u lišavanju sebe samih ljubavi, podrške i uključivanja drugog roditelja. Poricanje i ravnodušnosti prema ovom obliku zlostavljanja djece podsjeća na poricanje pojave fizičkog i seksualnog zlostavljanja djece početkom dvadesetog stoljeća (Warshak, 2015). Otuđenje od roditelja također je oblik psihičkog obiteljskog nasilja, jer je patnja ciljanog roditelja duboka i beskrajna, i predstavlja kompleksnu traumu velikog intenziteta (Kruk, 2011).

Prema autoru Bernetu (2010), ne samo da postoje brojna istraživanja koja potvrđuju postojanje i štetu od otuđenja od roditelja, s više od 500 radova na tu temu, već postoje objavljena svjedočanstva tisuća odraslih koji potvrđuju patnju svojeg djetinjstva, i drugih osoba koje su traumatizirane bespomoćno promatrajući kako im se odnos s vlastitom djecom uništava. Harman & Biringen (u tisku) na reprezentativnom su uzorku u SAD-u našli zapanjujuću stopu od 13,4% roditelja koje je drugi roditelj otuđio od jednog ili više djece, pri čemu je u polovice uzorka u pitanju teško otuđenje. Ovaj postotak predstavlja približno 10,5 milijuna roditelja samo u SAD-u** Već i sama proširenost otuđenja od roditelja ukazuje na to da je to jedan od najvećih društvenih problema i pitanje društvene pravde za djecu i obitelji. To ovaj problem, iz područja nezainteresiranog izvještavanja, seli u područje akcije.

A problem je u sljedećem: neaktivnost stručnjaka usprkos opsežnim dokazima o značajnoj i teškoj šteti koju otuđenje od roditelja nanosi djeci i roditeljima. Stvarni je problem indiferentnost stručnjaka mentalnog zdravlja i pravnih stručnjaka koji poriču postojanje otuđenja od roditelja kao da nisu svjesni postojećih istraživanja, te time pridonose šteti koja pogađa djecu i roditelje zbog njihove neaktivnosti. Veliki je problem nedostatak profesionalnih kompetencija u stručnjaka, kako pri procjeni, tako i pri tretmanu otuđenja od roditelja. Mnogim stručnjacima mentalnog zdravlja nedostaju znanja i kompetencije za rad s ovom populacijom*** (Lorandos et al, 2013; Baker & Sauber, 2012).

Ovo nije prihvatljivo stanje stvari. Stručnjaci mentalnog zdravlja moraju preuzeti odgovornost, kako za svoje poricanje, tako i za svoju neaktivnost. Pružatelji profesionalnih usluga imaju dužnost podržavati roditelje u ispunjavanju njihovih roditeljskih odgovornosti prema potrebama svoje djece. Zanemarijvanje primarne potrebe djece za ljubavlju i skrbi od oba roditelja nakon razvoda zahtijeva proaktivni pristup stručnjaka koji imaju znanja te stručnjaka mentalnog zdravlja koji rade s ovom populacijom.

Kad govorimo o otuđenju od roditelja, problem je u sustavu; to znači da korijeni otuđenja leže prvenstveno u suprotstavljačkoj prirodi sudskog odlučivanja o roditeljstvu nakon razvoda. Roditelje se postavlja u situaciju da se bore nastojeći dobiti odluku da će djeca živjeti s njima, ili samostalnu skrb nad djecom, a sustav nagrađuje one koji su vješti u neprijateljskim bitkama. Roditelji često dobijaju slučaj na sudu na način da ocrnjuju roditeljstvo drugog roditelja, da se bave otuđujućim ponašanjima, što sve potiče otuđujuća ponašanja. Kad jednom dobije sudsku odluku, roditelj s kojim dijete živi, dolazi u poziciju da se može nekažnjeno osvećivati, siguran da roditelj s kojim dijete ne živi ima mala ili nikakva prava. Izreka "moć kvari, a apsolutna moć kvari apsolutno" istinita je u odlukama o primarnom skrbniku. Time uklanjanje podobnog roditelja koji voli dijete iz života djeteta, usudim se tvrditi, već samo po sebi jest jedan oblik otuđenja od roditelja, jer se djeci oduzima rutinska skrb i odgoj jednog roditelja, kao i njegove šire obitelji.

Zajednička roditeljska skrb, s druge strane, smanjuje rizik i pojavu otuđenja od roditelja, zato što djeca nastavljaju imati značajne odnose s oboje roditelja i manje su podložna toksičnom utjecaju roditelja otuđitelja. Istodobno, kako zajedničko roditeljstvo ne prijeti potencijalnim gubitkom njihova odnosa s djecom, roditelji su manje skloni ocrnjivati drugog roditelja u naporima da pojačaju vlastiti osjećaj roditeljskog identiteta i dobiju odluku o primarnoj skrbi.

Zato je potrebno da pružatelji usluga zagovaraju zajedničko roditeljstvo u interesu djece i obitelji s kojima rade.

Prema riječima Dietricha Boenhoffera, "Šutnja o zlu, je zlo. Ne govoriti jest govoriti. Ne djelovati jest djelovati." Svatko od nas ima veliku potencijalnu moć djelovanja da bi pomogao onima kojima treba pomoć, i moć utjecaja na druge da djeluju. Iznad svega, kad se radi o otuđenju od roditelja kao uglavnom neprepoznatom obliku zlostavljanja djece i obiteljskog nasilja, poruka kako stručnjacima, tako i laicima treba biti, "Ne budi promatrač." Djelovanje zahtijeva moralnu hrabrost, a u slučajevima otuđenja od roditelja, potrebno je žurno djelovanje¨.

Reference

Baker, A. & Sauber, R. (2012). Working with Alienated Children and Families: A Clinical Guidebook. New York: Routledge.

Bernet, W. (2010). Parental Alienation, DSM-V, and ICD-11. Springfield: Charles C. Thomas.

Harman, J. & Biringen, Z. (In Press). Prevalence of Parental Alienation Drawn from a Representative Poll, Children and Youth Services Review.

Kruk, E. (2011). Divorced Fathers: Children’s Needs and Parental Responsibilities, Halifax: Fernwood Publishing.

Lorandos, D. et al. (2013). Parental Alienation: The Handbook for Mental Health and Legal Professionals. Springfield: Charles C. Thomas.

Warshak, R. (2015). Ten Parental Alienation Fallacies that Compromise Decisions in Court and in Therapy. Professional Psychology: Research and Practice¨¨.

___________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://www.psychologytoday.com/blog/co-parenting-after-divorce/201605/parental-alienation-and-the-bystander-effect

---

* Program za očuvanje obitelji

# Drugi naziv za efekt promatrača je apatija promatrača što se opisuje kao sklonost svijedoka nesreće, zločina ili druge hitne situacije ka izbjegavanju pružanja pomoči žrtvi – posebice kad je tih promatrača više. Psihologijska su istraživanja došla do zaključka da pojedinci, kad se nalaze u skupini, uvijek očekuju i žele da netko drugi pomogne, a ne oni sami.

** U Hrvatskoj bi to, s obzirom na ukupni broj djece i nešto manju stopu razvoda, te onda broj djece razvedenih roditelja, uz primjenu istog postotka bilo oko 30.000 djece. Tome treba pridodati i puno veći broj starijih od 18 godina koji su već prije prekinuli svaki kontakt s jednim roditeljem – takav se odnos teško može popraviti bez stručne pomoći za koju mi nemamo specifično educiranih stručnjaka.

*** U Hrvatskoj još postoji i dodatni problem da Etički kodeks Psihološke komore ne propisuje da stručnjak mentalnog zdravlja ne smije obavljati rad u onim podučjima psihologije za koja nije posebno educiran i specijaliziran (npr. roditeljstvo nakon razvoda, koje je sasvim specifično te zahtijeva edukaciju u području obiteljskih sustava, poremećaja ličnosti i poremećaja temeljnog motivacijskog sustava u mozgu - sustava privrženosti).

¨ Značajno je da Kanada ima Prof. Edwarda Kruka i druge stručnjake koji rade na podizanju javne svijesti i edukaciji stručnjaka. Mi takve stručnjake za sad nemamo. Zato imamo ove tekstove koje će naši stručnjaci pročitati i o njima promisliti.

¨¨ Ovaj je rad u posjedu udruge na engleskom jeziku i dostupan zainteresiranima da ga pročitaju.

Krivo tumačenje otuđenja od roditelja

Pogrešno shvaćanje otuđenja kao opravdanog udaljavanja djeteta od roditelja

Objavljeno 24. kolovoza 2016. u Psychology Today

U prethodnom tekstu o ovoj temi, napisao sam da roditeljsko "odricanje od odgovornosti" kad djeca odbacuju drugog roditelja i dalje ima pristaše među zagovornicima koji smatraju da je tvrdnja o postojanju neopravdanog odbacivanja roditelja štetna za djecu. Oni ustraju na tome da je koncept otuđenja od roditelja zapravo pravna strategija koju koriste nasilni roditelji da bi odagnali vlastitu krivnju za strah i mržnju svoje djece prema sebi. Pritom ti zagovornici tvrde da djeca koja odbacuju roditelje uvijek za to imaju valjane razloge, i da su svi "omraženi roditelji" sami odgovorni za svoju sudbinu.

Međutim, kako su Richard Warshak i drugi dokazali, to je pogrešna tvrdnja koja pojačava "učinak promatrača" koji prevladava među stručnjacima mentalnog zdravlja i pravne struke kad se radi o žrtvama otuđenja o čemu sam pisao u svojem prethodnom tekstu. Ta ravnodušnost prema dubokoj patnji otuđene djece i roditelja ima pogubne posljedice.

Linda Gottlieb zašla je dublje u pojavu sklonosti stručnjaka da zamijene otuđenje opravdanim udaljavanjem od roditelja. Glavni razlog za ovaj trend, piše ona, jest taj što su slučajevi otuđenja od roditelja kontraintuitivni* te čak i neki iskusni stručnjaci obiteljsku dinamiku u tim situacijama krivo tumače. Ta kriva tumačenja vode do brojnih kognitivnih pogrešaka koje onda vode i do pogrešaka u donošenju stručnih odluka. Posljedično tomu, mnogi stručnjaci okrivljuju ciljanog roditelja za doprinos tomu da ga je dijete odbacilo, dok se roditelja otuđitelja najčešće oslobađa odgovornosti. Skloni smo vjeru pokloniti roditelju s kojim dijete živi. Ovo se naročito odnosi na slučajeve kad je roditelj otuđitelj majka; Jeniffer Harman i sur., (2016) utvrdile su spolne predrasude u percepciji otuđenja: otuđujuća ponašanja smatraju se manje negativnima kad ih ispoljavaju majke nego kad ih ispoljavaju očevi. Zato će se, dok stručnjaci ne steknu suštinsko razumijevanje stvarne dinamike otuđenja od roditelja, teški slučajevi otuđenja od roditelja zanemarivati, a molbe odbačenih roditelja za pomoć ignorirati.

Kako to da se događa, pita Gottlieb, da iskusni stručnjaci mentalnog zdravlja u takvim slučajevima toliko griješe, da nisu u stanju otuđenje od roditelja procijeniti bolje od laika? Prvo, stručnjacima koji imaju zadatak vještačiti u sporovima oko roditeljske skrbi, ili koji zastupaju dijete na sudu nedostaju obrazovanje i ekspertiza na području otuđenja. Otuđenje od roditelja jest visoko specijalizirano područje stručnog rada, subspecijalnost na području obiteljske terapije koja zahtijeva specijalna znanja i vještine. Većina stručnjaka mentalnog zdravlja i pravne struke koji rade s djecom i obiteljima koje se razvode, imaju malo, ili nimalo specijalističkog obrazovanja na tom području.

Zbog toga većina i stručnjaka mentalnog zdravlja i onih pravne struke vjeruju da, ako dijete odbacuje roditelja, onda je taj roditelj morao nešto učiniti. Teško im je povjerovati da se dijete svrstava uz nasilnog, uz roditelja otuđitelja. Također brkaju patološku stopljenost** sa zdravim odnosom povezanosti. Naivnom će promatraču bliskost i ljepljive karakteristike stopljenog odnosa roditelj-dijete izgledati normalno, čak zdravo. Ali je to daleko od zdravog. Rezultat takvog disfunkcionalnog odnosa jest da otuđena djeca gube svoju individualnost, potiskuju svoje prirodne osjećaje ljubavi i potrebe za odbačenim roditeljem i izmanipulirana su sukladno zahtjevima roditelja otuđitelja. To je ekstremno opasno i štetno za dijete.

Prema Gottlieb, kad upadnu u kognitivne pogreške, stručnjaci mentalnog zdravlja i pravne struke kojima nedostaje ekspertiza u području otuđenja djeteta, podložni su i takvim sklonostima zbog kojih da je roditelj otuđitelj kompetentan a odbačeni to nije – razmišljajući pritom natraške. Npr., odbačeni će roditelj pokazivati simptome anksioznosti, depresije i straha, što će mnoge stručnjake navesti da da postave dijagnozu poremećaja ličnosti toga roditelja. Neće uspjeti razumjeti da su ti simptomi situacijski i da ih upravo otuđenje održava, što je primjer osnovne atribucijske pogreške***. Jednako tako stručnjaci lako pogrešno zaključuju da je ljutnja odbačenog roditelja rezultat manjkavosti njegova karaktera, a ne rezultat traume zbog otuđenosti od djeteta. Nakon što su ga drugi roditelj i dijete maltretirali, nakon što je lažno optužen za zlostavljanje vlastitog djeteta, i često financijski iscrpljen ili gurnut u bankrot, dok njegove molbe za pomoć ignoriraju stručnjaci unutar sustava mentalnog zdravlja i pravosuđa, koje je preuzeo roditelj otuđitelj, čak će i emocionalno najstabilniji odbačeni roditelj postati zbog svega toga anksiozan i ljut.

Druga uobičajena pogreška koju ističe Gottlieb, jest propust stručnjaka da adekvatno razmotre suštinu situacije. Ako je primarni problem otuđenje, tad je, po definiciji, ponašanje odbačenog roditelja prije bilo općenito prihvatljivo i nije bilo dokaza zlostavljanja ili zanemarivanja. Njegovo ili njezino funkcioniranje bilo je adekvatno, i odnos s djetetom bio je dobar ili normalan. Neki stručnjaci ignoriraju te kritične elemente povijesti obitelji, previše naglašavajući svoja osobna razmatranja, a premalo razmatrajući odnos roditelj-dijete kakav je bio prije.

Imajući na umu ogromnu odgovornost stručnjaka koji interveniraju u živote djece, moramo koristiti najviše standarde profesionalnog ponašanja i etike. To znači odabir samo onih stručnjaka koji imaju odgovarajuće obrazovanje i vještine da se mogu baviti takvim slučajevima. Trebamo više obrazovanja i stručnog znanja za procjenu otuđenja od roditelja. Još je važnije i od životne je važnosti uspostaviti zajedničko roditeljstvo nakon razvoda roditelja u temelje obiteljskog zakona upravo kad su roditelji u sukobu te definirati smjernice o odlučivanju tko će biti primarni skrbnik nad djetetom.

Kad se pak radi o otuđenju od roditelja, "poznat ćete ih po djelima njihovim." Do one razine do koje je roditelj stopljen i do koje je dijete pretvorio u svog roditelja, do razine do koje ocrnjuje drugog roditelja pred djetetom, ili do koje obeshrabruje odnos djeteta s drugim roditeljem, do te se razine taj roditelj ponaša aktivno otuđiteljski. Pravilnu procjenu možemo obaviti samo na temelju njegovih ponašanja i postupanja, a ne na temelju onoga što taj roditelj govori.

Reference:

Harman, J. J., Biringen, Z., Ratajack, E. M., Outland, P. L., & Kraus, A. (2016). Parents Behaving Badly: Gender Biases in the Perception of Parental Alienating Behaviors (Roditelji koji se ponašaju loše: Rodne predrasude u percepciji otuđujućih ponašanja). Journal of Family Psychology.

Gottlieb, L.J. (2012). The Parental Alienation Syndrome: A Family Therapy and Collaborative System Approach to Amelioration (Sindrom otuđenja od roditelja: Obiteljska terapija i sustavno suradnički pristup oporavku), Springfield, IL: Charles C Thomas Publishers.

Warshak, R. (2015). Ten Parental Alienation Fallacies that Compromise Decisions in Court and in Therapy (Deset pogrešaka u shvaćanju otuđenja od roditelja, koje su štetne za odluke suda i terapiju). Professional Psychology: Research and Practice.

___________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://www.psychologytoday.com/blog/co-parenting-after-divorce/201608/professional-misunderstanding-parental-alienation

---

* suprotni našem očekivanju

** enmeshment, konfluencija, disfunkcionalna bliskost

*** osnovna atribucijska pogreška dovodi do potvrde stereotipa – uključuje pripisivanje posljedica pretpostavljenom uzroku, bez stvarne analize bilo uzroka, bilo posljedica

Predstavljamo Prof. Edwarda Kruka

Edward Kruk, Ph.D. je izvanredni profesor socijalnog rada na University of British Columbia u Kanadi.

Specijalist je za politiku prema djeci i obiteljima.

Kao socijalni radnik u radu s djecom i obiteljima u Kanadi i Velikoj Britaniji, radio je na području socijalnih prava, zaštite djece, socijalnog rada u školama, bolnicama i u obiteljsko-pravnoj zaštiti.

Danas predaje na sveučilištu, radi na području obiteljske medijacije i na području ovisnosti.

Napisao je više knjiga, uključujući:

The Equal Parent Presumption: Social Justice in the Legal Determination of Parenting After Divorce;
Divorced Fathers: Children's Needs and Parental Responsibilities;
Mediation and Conflict Resolution in Social Work and the Human Services; and
Divorce and Disengagement.

Profesor Kruk je predsjednik International Council on Shared Parenting, svjetske krovne organizacije za zajedničku roditeljsku skrb.

Već smo prije, uz dopuštenje Prof. Kruka preveli i na našim web stranicama objavili njegov rad:
Child Custody Access and Parental Responsibility, tj.:

http://www.udruga-dijete-razvod.hr/wp-content/uploads/Kruk-Edward-Skrbnistvo-nad-djetetom-pristup-djetetu-i-odgovornost-C-2008-web.pdf

Sad imamo i dopuštenje za prevođenje njegovih tekstova koje objavljuje u Psychology Today - https://www.psychologytoday.com/

Poveznica na izvornik podataka o ovom stručnjaku svjetskog ugleda (copy-paste): https://www.psychologytoday.com/experts/edward-kruk-phd

Sve se poveznice trebaju kopirati i paste u izbornik - zato što je netko svojedobno poveznice prijavio Fb kao neprimjereni sadržaj pa smo bili privremeno blokirani - na Fb objavljujemo obavijest kad ovdje imamo novi tekst. Uspjeli smo to, uz pomoć Fb, prevladati i sad se od takvog nečeg štitimo na način da nemamo poveznica u tekstu već ih se mora copy-paste na tražilicu.