Otuđenje djeteta od roditelja kao zlostavljanje djeteta i obiteljsko nasilje - Oblik emocionalne agresije i terorizma nad partnerom

Objavljeno 10. siječnja 2019.

Dva nova rada —“Parental Alienating Behaviors: An Unacknowledged Form of Family Violence”[i] (Harman, Kruk, & Hines, 2018), objavljen u Psychological Bulletin, i “Parental Alienation as a Form of Emotional Child Abuse: Current State of Knowledge and Future Directions for Research"[ii] (Kruk, 2018), objavljen u Family Science Review (http://familyscienceassociation.org/sites/default/files/9%20-%20KRUK-Parental%20Alienation%20-%20Family%20Science%20Review.pdf)

bave se rasvjetljavanjem najnovijih istraživanja na području otuđenja od roditelja kao zlostavljanja djeteta i obiteljskog nasilja kao jednim oblikom emocionalne agresije ljudi.

Da bi nešto bilo nasilje i zlostavljanje, ono mora zadovoljiti dva uvjeta: mora nastati značajna ozljeda osobe, i ona mora biti rezultat ljudskog djelovanja. Otuđenje od roditelja zadovoljava te uvjete i kad se radi o zlostavljanju djeteta i zlostavljanju partnera. Tva ključna elementa pri otuđenju od roditelja kao obliku ljudske agresije i zlostavljanja jesu ponašanja počinitelja i učinci tih ponašanja na žrtve.

Ovi radovi opisuju sržne elemente otuđenja od roditelja kao o obliku zlostavljanja djeteta i obiteljskog nasilja, i specifični, kompleksni oblik bilo neprijateljskog (nepromišljenog i neplaniranog) ili namjernog (unaprijed smišljenog s ciljem da nanese štetu) ljudskog agresivnog ponašanja. Otuđenje od roditelja pokazuje se kroz djetetovu nevoljkost ili odbijanje odnosa s jednim roditelja zbog nelogičnih, neistinitih ili prenapuhanih razloga. Ono je rezultat dugotrajne primjene agresivnih ponašanja jednog roditelja, koja nanose štetu i uništavaju odnos između djeteta i drugog roditelja. Ciljanog se roditelja demonizira i potkopava kao roditelja nevrijednog djetetove ljubavi i pažnje.

Otuđujuća ponašanja nalaze se na kontinuumu od blagih, suptilnih oblika ocrnjivanja do težih oblika agresije i prisilne kontrole koji mogu rezultirati djetetovim potpunim odbacivanjem i odbijanjem kontakta s ciljanim roditeljem. Također mogu varirati od izoliranih događaja do trajnog obrasca zlostavljanja usmjerenih na ciljanog roditelja. Nema razlika prema spolu u odnosu na to tko je počinitelj a tko ciljani roditelj pri otuđenju od roditelja. Međutim, to s kojim roditeljem dijete živi jest snažan prediktor tko će najvjerojatnije otuđiti dijete od roditelja. Odluka o tome da dijete živi s jednim roditeljem i pravno posjedovanje djeteta plodno su tlo za roditelje zlostavljače da se ponašaju prema ciljanom roditelju kako ih je volja. Svjedočenje djece takvom zlostavljanju jest oblik teškog emocionalnog zlostavljanja djece.

Prije neprepoznato kao poseban oblik zlostavljanja, objavljivanje ta dva rada ukazuje na pomak u psihološkim znanostima prema utvrđivanju i kategorizaciji otuđenja od roditelja kao zlostavljanje djeteta i obiteljsko nasilje. To je značajan odgovor na znanstvena otkrića da je otuđenje od roditelja raširenije i štetnije nego što se općenito smatralo te da pogađa milijune djece i roditelja diljem svijeta. Usprkos prethodnom izostanku priznavanja otuđenja od roditelja i poricanju te pojave od strane pravnih i stručnjaka mentalnog zdravlja, ovi radovi predstavljaju poziv na aktivnosti u smjeru razvoja i testiranja učinkovitih obrazovnih, psiholoških i pravnih intervencija radi prevencije i umanjivanja učinaka otuđenja od roditelja kao oblika partnerskog terorizma.

Oba rada navode opsežni pregled literature i istraživanja koja se odnose na ponašanja roditelja otuđitelja kao i učinka tih ponašanja na djecu i ciljane roditelje. Otuđujuća se ponašanja i posljedice određuju sukladno postojećim definicijama u području javnog zdravlja i prava o zlostavljanju djece i obiteljskom nasilju (klasifikacija abuzivnih ponašanja počinitelja) i kategorizacijom učinaka otuđenja od roditelja na djecu i ciljane roditelje kao žrtve. Na koncu, raspravlja se o implikacijama na politike i praksu i na pravnom i na području mentalnog zdravlja, uključujući preventivne strategije i strategije tretmana. Ovi radovi pružaju opsežan pregled otuđenja od roditelja u odnosu na utvrđivanje, etiologiju i intervencije.

Konačno, ovi radovi raspravljaju o promjeni paradigme koja nastaje u prevenciji otuđenja od roditelja i intervencijama, o stručnim nesporazumima, i analizira implikacije u praksi stručnjaka mentalnog zdravlja. Oni prvenstveno raspravljaju o široko rasprostranjenoj pretpostavci da mnogi slučajevi otuđenja od roditelja nisu ništa doli samo-otuđenje, pri čemu su žrtve odgovorne za svoju sudbinu. To implicira da su ponašanja roditelja otuđitelja krivnja ciljanog roditelja, i primjer su okrivljavanja žrtve od strane stručnjaka. Intervencije koje nastoje promijeniti ponašanje ciljanog/viktimiziranog roditelja jednake su tretmanu samo žrtve nasilja, dok se počinitelju nasilja dopušta nastaviti s agresivnim ponašanjem i zloporabom moći u obiteljskoj dinamici. Okrivljavanje i tretman samo žrtava nije rješenje.

Zaključujemo da je ignoriranje otuđenja od roditelja kao oblika zlostavljanja djeteta i obiteljskog nasilja neetično. Smanjivanje teške i značajne štete za djecu, roditelje i članove šire obitelji koju izaziva otuđenje od roditelja treba biti glavni fokus stručne intervencije. Zaustavljanje otuđujućih ponašanja jest imperativ u promicanju najboljeg interesa djeteta i zdravlja obitelji. Otuđenje od roditelja kao oblik obiteljskog nasilja i zlostavljanja djeteta zahtijeva širok raspon intervencija: zaštitu djeteta putem prepoznavanja potreba djeteta za sigurnošću; žurnu obiteljsku reunifikaciju djeteta i ciljanog roditelja kao fokus programa obiteljske reunifikacije; i pravnu prisilu, zato što je obiteljsko nasilje također i oblik kaznenog djela i zahtijeva reakciju kaznenog prava.

Objavljivanje ovih radova u Psychological Bulletin i Family Science Review, kao i nedavno objavljivanje rada von Boch-Galhau (2018), ukazuje na značajni napredak u našem kolektivnom razumijevanju otuđenja od roditelja ne samo kao široko rasprostranjene pojave koja zahtijeva veću pažnju stručnjaka mentalnog zdravlja, već kao zlostavljanja djeteta i obiteljskog nasilja koje zahtijeva žurnu reakciju na najvišim razinama profesionalnog rada i socio-pravne politike.

Reference

Kruk, E. (2018). “Parental Alienation as a Form of Emotional Child Abuse: The Current State of Knowledge and Directions for Future Research,” Family Science Review, 22(4), 141-164.

Harman, J., Kruk, E. & Hines, D. (2018). “Parental Alienating Behaviors: An Unacknowledged Form of Family Violence,” Psychological Bulletin, 144 (12), 1275-1299.

von Boch-Galhau, W. (2018). "Parental Alienation (Syndrome) - A serious form of psychological child abuse," Mental Health and Family Medicine, 13, 725-739.

__________________________________________________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://www.psychologytoday.com/us/blog/co-parenting-after-divorce/201901/parental-alienation-child-abuse-and-family-violence?fbclid=IwAR14lBE0rryThnImqIl3-CxuVBcDjixx4PgSNqW4O_OaZjcTZeAZ5iyvrls

---

[i] “Ponašanja otuđitelja: Nepriznati oblik obiteljskog nasilja”

[ii] “Otuđenje od roditelja kao oblik emocionalnog zlostavljanja djeteta: Stanje struke i smjer budućih istraživanja"

Stručnjaci krivo shvaćaju otuđenje od roditelja

Krivo shvaćanje da se radi o opravdanom odbacivanju roditelja a ne o otuđenju djeteta od roditelja

Objavljeno 24. kolovoza 2016.

U prethodnom tekstu o otuđenju od roditelja, pisao sam o pojavi da se roditelj otuđitelj odriče od odgovornosti za odbacivanje drugog roditelja i kako ta pojava nailazi na podršku među zagovornicima koji tvrde da je ideja o neopravdanom otuđenju od roditelja štetna za djecu. Oni tvrde da je ideja otuđenja od roditelja ništa drugo već pravna strategija kojom se koriste roditelji zlostavljači da bi prebacili krivnju za strah i mržnju koju djeca osjećaju prema njima i također tvrde da djeca koja odbacuju roditelja uvijek imaju valjane razloge i da su svi 'omrznuti roditelji' sami odgovorni za svoju sudbinu. Međutim, kao što su Richard Warshak i drugi dokazali, ta pogrešna tvrdnja pojačava "učinak promatrača" koji prevladava među pravnicima i stručnjacima mentalnog zdravlja kad se radi o žrtvama otuđenja o kojima sam pisao u svom prethodnom tekstu (vidi: http://profedwardkruk-na-hrvatskom.blogspot.hr/2016/08/otuenje-od-roditelja-i-efekt-promatraca.html). Ravnodušnost prema dubokoj patnji otuđene djece i otuđenih roditelja ima pogubne posljedice.

Linda Gottlieb detaljnije se bavi pojavom sklonosti stručnjaka da otuđenje od roditelja smatraju opradvanim odbacivanjem roditelja. Glavni razlozi za to jesu, piše ona, ti da su slučajevi otuđenja od roditelja kontra-intuitivni¨ te u takvim situacijama čak i iskusni stručnjaci, naravno, krivo tumače obiteljsku dinamiku. To nerazumijevanje vodi do brojnih pogrešaka poimanja¨¨ koje onda vode do pogrešaka u donošenju odluka stručnjaka. Posljedica je ta da mnogi stručnjaci okrivljavaju otuđenog roditelja za doprinos tomu što ga je dijete odbacilo, dok se roditelja otuđitelja uvelike oslobađa odgovornosti. Skloni smo više vjerovati onom roditelju s kojim dijete živi. Ovo se posebno potvrđuje u slučajevima kad je majka roditelj otuđitelj. Jennifer Harman i sur. (2016.) utvrdili su da postoje rodne predrasude u percepciji otuđenja: ponašanja otuđenja djeteta od roditelja ne smatraju se toliko negativnima kad su otuđitelji majke, kao kad su to očevi. Zato, dok stručnjaci ne postignu dublje razumijevanje stvarne dinamike otuđenja djeteta od roditelja, slučajevi teškog otuđenja i dalje će biti odbacivani, a očajničke molbe otuđenih roditelja za pomoć ignorirat će se.

Zašto se događa, pita Gottlieb, da iskusni stručnjaci mentalnog zdravlja toliko griješe u takvim slučajevima, da nisu ništa bolji od laika u procjeni otuđenja djeteta od roditelja? Prvo i osnovno je to da stručnjaci koji su dobili zadatak vještačiti ili predstavljati dijete na sudu nemaju obuku ni stručno znanje u području otuđenja od roditelja. Otuđenje od roditelja jest visoko specijalizirano područje rada stručnjaka, subspecijalnost unutar područja obiteljske terapije te zahtijeva posebna znanja i vještine. Većina stručnjaka mentalnog zdravlja i pravnika koji rade s djecom i obiteljima u situaciji razvoda imaju malo ili nimalo specijalističkog obrazovanja u tom području.

Zato većina pravnika i stručnjaka mentalnog zdravlja vjeruje da je roditelj kojeg dijete odbacuje morao učiniti nešto čime je to zaslužio. Teško im je povjerovati da bi se dijete priklonilo zlostavljaču – roditelju otuđitelju. Oni također miješaju patološku stopljenost (enmeshment) za zdravim odnosom povezanosti. Neukom promatraču bliskost i 'ljepljivost' pri stopljenom odnosu roditelj-dijete izgledaju normalno, čak zdravo. No, on je daleko od zdravog. Rezultat takvog disfunkcionalnog odnosa jest da otuđena djeca gube svoju osobnost, potiskuju svoje prirodne osjećaje ljubavi i potrebe za odbačenim roditeljem, i izmanipulirana su da zadovoljavaju potrebe roditelja otuđitelja. To je krajnje opasno i štetno za dijete.

Prema Gottlieb, nakon što su zarobljeni u pogrešnom poimanju, pravnici i stručnjaci mentalnog zdravlja kojima nedostaje stručno znanje o otuđenju, podliježu drugim predrasudama koje ih vode do zaključka da je roditelj otuđitelj kompetentan roditelj, a odbačeni roditelj to nije – što je suprotno od onoga što jest. Npr., odbačeni će roditelj pokazivati simptome napetosti, depresije i straha, što će mnoge stručnjake navesti na dijagnozu poremećaja ličnosti. Ono što izmiče njihovom razumijevanju jest da su ti simptomi vezani uz situaciju otuđenja, te čine osnovnu atribucijsku pogrešku¨¨¨. Jednako je tako uobičajeno u stručnjaka da će zaključiti da je ljutnja odbačenog roditelja rezultat njegova lošeg karaktera, a ne posljedica traume prouzročene otuđenjem. Nakon što prođe kroz maltretiranje od strane drugog roditelja i djeteta, ignoriranje njihovih molbi od strane stručnjaka mentalnog zdravlja i pravnog sustava koji su se priklonili roditelju otuđitelju, nakon što je lažno optužen za zlostavljanje vlastitog djeteta i često financijski iscrpljen do bankrota, čak i emocionalno najstabilniji roditelj postao bi napet i ljutit.

Sljedeća uobičajena pogreška na koju Gottlieb ukazuje jest propust stručnjaka da razmotre osnove situacije na odgovarajući način. Ako je primarni problem otuđenje, tad je po definiciji ponašanje odbačenog roditelja bilo općenito prihvatljivo i nije bilo dokaza o zlostavljanju ili zanemarivanju. Njegovo / njezino funkcioniranje bilo je adekvatno i odnos s djetetom bio je dobar ili normalan. A ipak, neki stručnjaci ignoriraju ove ključne elemente obiteljske povijesti, previše naglašavajući svoja osobna opažanja i premalo se bave prethodnim odnosima roditelj – dijete.

Imajući na umu ogromnu odgovornost stručnjaka koji interveniraju u živote djece, dužni smo primijeniti najviši standard profesionalnog ponašanja i etike. To znači odabir samo onih stručnjaka koji imaju odgovarajuće znanje i vještine za bavljenje ovakvim slučajevima. Trebamo više stručnog osposobljavanja i znanja u području procjene otuđenja djeteta od roditelja. Još važnije, od životne je važnosti uspostaviti zajedničku roditeljsku skrb u temeljima obiteljskog zakonodavstva kad god su roditelji u sukobu o tome tko će imati roditeljsku skrb nad djecom nakon razvoda. A kad se radi o otuđenju od roditelja "po djelima ćete ih njihovima prepoznati." Roditelji koji su stopljeni i od djeteta čine svojeg roditelja, ocrnjuju drugog roditelja pred djetetom, ili obeshrabruju dijete u održavanju odnosa s drugim roditeljem, jesu oni koji se bave otuđivanjem. Samo radom, a ne riječima, možemo provesti pravu procjenu.

Reference:

Harman, J. J., Biringen, Z., Ratajack, E. M., Outland, P. L., & Kraus, A. (2016). Parents Behaving Badly: Gender Biases in the Perception of Parental Alienating Behaviors. Journal of Family Psychology.

Gottlieb, L.J. (2012). The Parental Alienation Syndrome: A Family Therapy and Collaborative System Approach to Amelioration, Springfield, IL: Charles C Thomas Publishers.

Warshak, R. (2015). Ten Parental Alienation Fallacies that Compromise Decisions in Court and in Therapy. Professional Psychology: Research and Practice.

___________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://www.psychologytoday.com/blog/co-parenting-after-divorce/201608/professional-misunderstanding-parental-alienation

---

¨ Kontra-intuitivno = različito od onoga što smo navikli očekivati

¨¨ Engl. cognitive errors

¨¨¨ Vrsta pogreške koja nastaje kad nepoznate varijable pripisujemo svojem viđenju nekog problema, tj. kad smatramo da znamo o onome što ne znamo, pritom se služeći znanjem o nečem drugom ili vlastitim stavovima.

Život otuđenog roditelja

Suočavanje s traumom otuđenja djeteta od roditelja

Objavljeno 5 studenoga 2017.

Sukladno radovima Dr. Craiga Childressa, otuđenje od roditelja je prvenstveno i najprije trauma privrženosti. Otuđenje od roditelja zbog traume privrženosti u biti je zamjena uloga u odnosu na normalne, zdrave odnose roditelj-dijete. Umjesto da bude 'regulatorni drugi', što uključuje pružanje stabilnosti i zadovoljavanje emocionalnih i psiholoških potreba djeteta, roditelji koji otuđuju djecu, koriste ih za zadovoljavanje vlastitih potreba, ugrožavajući osobne granice i ozbiljno narušavajući i nanoseći štetu zdravom razvoju djeteta.

Iskustvo otuđenja djeteta od roditelja također je ozbiljan oblik psihološke traume koju proživljava ciljani roditelj. Ona je nametnuta izvana i istodobno je i akutna i kronična. Time je to vrsta obiteljskog nasilja nad ciljanim roditeljem. Sama činjenica da djeca svjedoče tom zlostavljanju jednog roditelja, otuđenje djeteta od roditelja također čini vrstom zlostavljanja djeteta. Ovo je možda i glavni uzrok strijepnje otuđenog roditelja, zato što svjedoči zlostavljanju djeteta a spriječen je zaštititi ga.

Ova psihološka trauma otuđenih roditelja razlikuje se od PTSP-a nakon iskustava s kojim se suočavaju ljudi u ratu, no ipak je iskustvo ciljanih roditelja jednako iscrpljujući oblik traume. Iako svi roditelji koji su žrtve otuđenja djeteta od roditelja ne proživljavaju traumu, zato što ono što izaziva traumu u jednog roditelja može i ne biti trauma nekom drugom, onima koji su blisko povezani sa svojom djecom i koji su bili aktivno uključeni u njihov život, to svakako jest trauma.

Otuđenje djeteta od roditelja također je jedan oblik kompleksne traume. Nije slučajno to da se patologija roditelja koji otuđuje često rađa u kompleksnoj traumi iz djetinjstva toga roditelja i da se procesi otuđenja od roditelja zbog traume privrženosti prenose na ciljanog roditelja u obliku kompleksne traume. Iskustvo traume iz djetinjstva vodi razvoju agresije koja je u osnovi otuđenja djeteta od drugog roditelja. Iz psihodinamskog kuta, proces otuđenja djeteta od drugog roditelja predstavlja oživljavanja traume privrženosti iz djetinjstva roditelja otuđitelja u postojeće obiteljske odnose. Narativ oživljene traume predstavlja lažnu dramu koju stvara patologija roditelja otuđitelja. U toj je drami ciljanom roditelju dodijenjena uloga 'roditelja zlostavljača', dijete je navedeno prihvatiti ulogu 'djeteta žrtve', dok roditelj otuđitelj preuzima ulogu 'roditelja zaštitnika'. Međutim, ništa od te lažne drame nije istinito. Roditeljstvo ciljanog roditelja sasvim je normalno, dijete nije od njega ugroženo i ne treba nikakvu zaštitu od toga roditelja.

Glavna prepreka ciljanim roditeljima jest ta da je ovaj problem velikim dijelom u svojoj naravi sistemski, zato što usluge za podršku odbačenim roditeljima praktično ne postoje, a i usluge podrške za otuđenu djecu vrlo su nedostatne. Kad ti roditelji pokušaji svoju zabrinutost izložiti djelatnicima socijalne skrbi, zato što je otuđenje djeteta od roditelja zlostavljanje djeteta i time i pitanje zaštite djeteta, te institucije često zanemaruju problem. Ako se i uključe, one rijetko svoje nalaze predočavaju u sudskim postupcima oko roditeljske skrbi, usprkos činjenici da bi predočavanje tih informacije bilo u najboljem interesu djeteta.

U situaciji otuđenja djeteta od roditelja, ciljani je roditelj prisiljen braniti se i stalno mora pokušavati terapeutima i svima ostalima dokazivati da nije 'zlostavljao' dijete. Toga se roditelja često okrivljava za odbacujuće ponašanje djeteta, iako nije učinio ništa loše: "Mora da ste nešto krivo napravili kad dijete ne želi biti s vama." Često se smatra nebitnim to da su roditeljska ponašanja toga roditelja potpuno unutar opsega normalnog ponašanja. Roditelj otuđitelj, često vješt u korištenju suparničke borbe (čime postiže podršku postojećeg suprotstavljačkog sustava), time osvaja poziciju prednosti. U tom vam je obrnutom svijetu dijete oduzeto i čini se da to nitko ne razumije i da se to nikoga ne tiče. Emocionalna trauma koja se nanosi ciljanom roditelju je teška, a bol ciljanog roditelja je duboka.

Traumatsko iskustvo obuzima psihologiju ciljanog roditelja, a svijet ciljanog roditelja vrti se oko toga iskustva i lažne drame. Opetovana ročišta na sudu, odvjetnici, terapeuti, vještaci, sve što nastaje u kontekstu trajnog sukoba roditelj-dijete, iscrpljuje ciljanog roditelja. Ipak, od ključne je važnosti da ciljani roditelji pronađu načine suočavanja s kompleksnom traumom otuđenja od roditelja zbog traume privrženosti. Oni se moraju truditi postići da se svjetlo proširi nad tamom traume, i naći svoj put prevladavanja traume koja im se nameće. Moraju se osloboditi od nametnutog iskustva traume, uspostavljajući vlastito psihičko zdravlje usprkos strahovite emocionalne traume zbog boli i gubitka.

Koliko god ciljani roditelji željeli spasiti svoju djecu, ne mogu ih izvući iz živoga pijeska na način da s njima skoče u taj živi pijesak. Ako to učine, svi će stradati. Umjesto toga, moraju stajati na čvrstom tlu, stabilizirati svoje emocionalno i psihičko zdravlje, i onda pružiti ruku djetetu da bi se vratilo. No, čak i tada, zbog prirode otuđenja djeteta od roditelja i duboko štetnih posljedica na dijete, ono možda neće prihvatiti ruku toga roditelja.

Reference:

Childress, C. A. (2013). Reconceptualizing parental alienation: Parental personality disorder and the trans-generational transmission of attachment trauma. Retrieved from http://www.drcachildress.org/asp/Site/ParentalAlienation/index.asp

______________________

Objavljeno u Psychology Today u seriji tekstova Co-parenting after Divorce (Zajedničko roditeljstvo nakon razvoda). Izvornik je na poveznici (copy-paste): https://www.psychologytoday.com/blog/co-parenting-after-divorce/201711/the-life-the-alienated-parent

Odsustvo oca, nedostatak oca, glad za ocem

Životna važnost prisustva oca u životu djeteta

Objavljeno 23. svibnja 2012.

Prema izviješću UNICEF-a o dobrobiti djece u ekonomski naprednim državama iz 2007, Sjedinjene Države, Kanada i Ujedinjeno Kraljevstvo iznimno su nisko na ljestvici, posebice kad se radi o društvenoj i ekonomskoj dobrobiti. Stvoreno je puno teorija da bi se objasnilo loše stanje djece u tim državama: siromaštvo, rasa, društvena klasa. Čimbenik kojeg su, posebice kreatori politika o obitelji i djeci, ignorirali, jest prevladavajući i pogubni učinak odsustva oca u životu djeteta.

Odmah upozoravam : Ne želim ni majke koje žive s djecom, ni očeve koji ne žive s djecom optuživati za takvo stanje stvari. Tužna je činjenica da se roditelje u našem društvu ne podržava u ispunjavanju roditeljskih odgovornosti, a posebice se razvedene roditelje potkopava kao roditelje, što se ogleda i u velikom broju roditelja 's kojima djeca ne žive' ili 'ne stanuju', koji su, krivim odlukama obitljskih sudova uklonjeni iz života svoje djece kao roditelji koji bi redovito skrbili o djeci.

Obraćam se onima koji su odgovorni za zakone i politike koje umanjuju važnost ili, da upotrijebim staromodni izraz, svetost roditelja u životima djece. Uključenost roditelja jest od ključne važnosti za dobrobit djece. Djeca trebaju oba roditelja, a roditelji trebaju podršku društvenih institucija da bi bili sa svojom djecom.

Iako je na Dan očeva 2011. Predsjednik Obama lamentirao o neodgovornosti 'očeva neplatiša' koji ne preuzimaju odgovornost za svoju djecu, zapravo dvije najveće strukturalne prijetnje prisutnosti očeva u životu djece jesu razvod i rađanje djece izvan braka. Prečesto i protiv njihove volje, očevi su na obiteljskim sudovima stjerani u ulogu 'pomoćnog roditelja' pri čemu je vrijedna njihova uloga onoga koji pridonosi financijski, ali ne i kao roditelja koji aktivno skrbi o djeci. Takva stajališta opstaju usprkos činjenici da očevi u cjelovitim obiteljima, prije razvoda, najčešće s majkama dijele skrb oko svoje djece. Očevi su preuzeli tu ulogu zato što majke sve češće rade izvan doma, i zato što očeve više ne zadovoljava uloga sekundarnog roditelja. Većina očeva danas želi iskusiti i radosti i izazove roditeljstva, uživaju u svojoj roditeljskoj ulozi, te uključeno i aktivno očinstvo smatraju sržnom komponentom svojeg identiteta.

Osim što roditelji općenito nemaju podršku za roditeljstvo od strane institucija, razvedeni očevi su posebno obezvrijeđivani, ocrnjivanji i prisilno ih se uklanja iz života njihove djece. Znanstvenici su našli da su učinci toga na djecu razorni u više aspekata:

- lošija slika o sebi i narušena fizička i emocionalna sigurnost (djeca se sustavno osjećaju napušenima kad očevi nisu uključeni u njihove živote, boreći se sa svojim osjećajima i povremenim napadajima mržnje prema sebi)

- problemi ponašanja (djeca koja odrastaju bez očeva imaju više poteškoća socijalne prilagodbe, problema sa sklapanjem prijateljstava, i pokazuju probleme ponašanja; mnoga, pokušavajući prikriti svoje unutarnje strahove, tuge, anksioznost i osjećaj da nisu sretna, razvijaju nadmeni i odbojni nastup)

- markiranje iz škole i slabiji školski uspjeh (71 posto djece koja ne završe srednju školu odrasta bez oca; djeca koja odrastaju bez oca imaju više problema u školi te slabije rezultate na testovima čitanja, matematike i vještina razmišljanja; osim što češće markiraju, ta djeca najčešće napuštaju dalje školovanje do dobi od 16 godina, i rjeđe postižu akademsko ili stručno obrazovanje)

- delinkvencija i maloljetnički kriminal, uključujući kaznena djela (85 posto maloljetnika u zatvorima odrastalo je bez oca; djeca koja odrastaju bez oca češće će kršiti zakon i završiti u zatvoru u odrasloj dobi)

- promiskuitet i maloljetnička trudnoća (djeca koja odrastaju bez oca češće imaju problema sa spolnim zdravljem, uključujući i veću vjerojatnost stupanja u seksualne odnose prije 16 godina starosti, zanemarujući kontracepciju tijekom prvog odnosa, postaju roditelji tinejdžeri i češće obolijevaju od spolno prenosivih bolesti; djevojčice pokazuju glad za objektom muškarca te, doživljavajući emocionalni gubitak oca egocentrično kao odbacivanje od oca, postaju podložne iskorištavanju odraslih muškaraca)

- zloporaba droga i alkohola (djeca koja odrastaju bez oca češće puše, piju alkohol i uzimaju droge u djetinjstvu i u odrasloj dobi)

- beskućnici (90 posto djece koja bježe od kuće odrastala je bez oca)

- eksploatacija i zlostavljanje (djeca koja odrastaju bez oca u većem su riziku od fizičkog, emocionalnog i seksualnog zlostavljanja; pet puta češće izložena su fizičkom zlostavljanju i emocionalnom maltretiranju, uz 100 posto povećan rizik od zlostavljanja sa smrtnim ishodom; nedavno provedeno istraživanje utvrdilo je da su predškolci koji odrastaju bez oca 40 puta češće izloženi seksualnom zlostavljanju)

- problemi fizičkog zdravlja (djeca koja odrastaju bez oca izvještavaju o značajno većem broju psihosomatskih zdravstvenih problema i bolesti, poput akutne i kronične boli, astme, glavobolje i trbobolje)

- poremećaji mentalnog zdravlja (djeca koja odrastaju bez oca sustavno češće pate od mnogih problema mentalnog zdravlja, posebice anksioznosti, depresije i samoubojstava)

- životne prilike (kad odrastu, djeca koja su odrastala bez oca češće su nezaposlena, imaju manje prihode, žive od socijalne pomoći i postaju beskućnici)

- budući odnosi (djeca koja odrastaju bez oca sklona su naći partnera ranije, češće se razvode ili napuštaju svoje vanbračne zajednice i češće imaju djecu izvan braka ili bilo kakvog partnerskog odnosa)

- smrtnost (djeca koja odrastaju bez oca češće umiru u dječjoj dobi, a ukupni životni vijek im je prosječno 4 godine kraći)

Imajući na umu činjenicu da ovi i drugi socijalni problemi pokazuju veću korelaciju s odsustvom oca u životu djeteta nego s bilo kojim drugim čimbenikom, veću nego s rasom, društvenim slojem ili siromaštvom, odsustvo oca jest najkritičnije društveno pitanje našeg vremena. U Fatherless America*, David Blankenhorn naziva krizu djece bez očeva "najdestruktivnijim trendom naše generacije". Nedavno izviješće sa Sveučilišta Birmingham u Ujedinjenom Kraljevstvu, Dad and Me** potvrđuje tvrdnje Blankenhorna, zaključujući da potreba za ocem poprima epidemijske razmjere i da se "nedostatak oca" treba tretirati kao javno-zdravstveni problem.

Problem odsustva oca ignoriramo na vlastitu štetu. Možda najviše zabrinjava izostanak reakcije naših zakonodavaca i kreatora politika, koji na riječima jako skrbe o "najboljem interesu djeteta" dok okreću glave od problema odsutnosti očeva u životima djece, ignorirajući ogroman broj studija o teškim posljedicama te pojave na dobrobit djece.

Koje je rješenje za problem odsutnosti oca u životu djeteta? Mnogi zagovornici očeva naglašavaju potrebu za brzim i jeftinim načinima ovrhe sudskih odluka o provođenju roditeljskog vremena s djetetom nakon razvoda. Iako je ovrha sudskih odluka važna, zakonodavno rješenje u obliku podijeljenog roditeljstva bila bi učinkovitija mjera kojom bi se osigurala trajna aktivna uključenost oba roditelja u živote djece. Presumpcija podijeljenog roditeljstva afirmirala bi primarnu ulogu oba roditelja i jasno odredila da su u odsustvu supružničkog odnosa, odgovornosti i majki i očeva prema potrebama djece "svetinja" i da time zavrijeđuju potpunu pravnu zaštitu i priznanje.

_____________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://www.psychologytoday.com/blog/co-parenting-after-divorce/201205/father-absence-father-deficit-father-hunger

---

* Amerika bez očeva

** Tata i ja

Poduka o razvodu i terapijska obiteljska medijacija u rješavanju sporova među roditeljima

Pomoć pri izradi Planova roditeljstva

Objavljeno 02. rujna 2012.

Kad se radi o rješavanju pitanja zajedničkog roditeljstva, programi i usluge poput poduke o razvodu i terapijske obiteljske medijacije puno su više od načina za rješavanje sporova. To su ponajprije vitalne intervencije koje bi prvenstveno trebale poslužiti roditeljskoj prilagodbi potrebama djece i njihovim "najboljim interesima".

Može se pomoći i pomaže se parovima u visoko-konfliktnom razvodu. To se čini intervencijama poput poduke o razvodu, obiteljske medijacije, obiteljske terapije i koordinacije roditeljstva i, s protekom vremena, da bi se postiglo prijateljske roditeljske dogovore. Danas ćemo analizirati korištenje poduke o razvodu i terapijske obiteljske medijacije; u svojem ću se sljedećem tekstu fokusirati na obiteljsku terapiju i koordinaciju roditeljstva nakon razvoda, kao na ključne intervencije koje roditeljima pomažu razdvojiti svoje prijašnje bračne nesuglasice od sadašnjih roditeljskih odgovornosti, te im također omogućavaju bolju prilagodbu dječjim potrebama pri zajedničkom roditeljstvu.

Prvo par riječi o proteku vremena. Kad se prašina slegne i ni jednom roditelju ne prijeti mogući gubitak djeteta radi sudske odluke o samostalnoj roditeljskoj skrbi ili primarnom mjestu stanovanja, može se očekivati da će se, kako roditelji uče odvojiti svoje prethodne bračne nesuglasice od svojih tekućih roditeljskih odgovornosti, razina sukoba među roditeljima prirodno spustiti s protekom vremena. Neki će roditelji prihvatiti kooperativnu rutinu zajedničke roditeljske skrbi, dok će drugi bolje provoditi paralelno roditeljstvo pri kojem je njihov izravni međusobni kontakt ograničen. Nekima će pak trebati podrška ili specijalizirana intervencija koja će njihovu djecu zaštititi od neprestanog sukoba.

Djetetova potreba za zaštitom od roditeljskog sukoba mora se rješavati unutar sporazuma o zajedničkoj roditeljskoj skrbi nakon razvoda, a roditeljima koji su u situaciji visoke razine sukoba mora biti dostupan puni opseg podrške. Unutar tih programa, potrebe djeteta postaju sredstvo za povezivanje roditelja u pozitivnom smjeru u vrijeme kad ih sukob dijeli.

Poduka o razvodu. Uz nedostatak informacija koje bi bile dostupne obiteljima koje se razvode, o tome što činiti, što očekivati, te nedostatak dostupnih usluga, od životne su važnosti programi poduke o razvodu koji im pružaju takve informacije prije procesa rješavanja spora. Roditelji koji su orjentirani na proces razvoda i posljedice razvoda na članove obitelji, bolje su pripremljeni za pregovore, medijaciju i druge ne-suprotstavljačke alternative rješavanja spora i bolje su u stanju zadržati potrebe svoje djece u prvom planu svojih pregovora. Programi poduke o razvodu također nude i načine uključivanja stranaka u razvodu u medijaciju, kao alternativni mehanizam rješavanja spora. Nastavnici koji provode poduku o razvodu, uz ekspertizu u vezi s očekivanim učincima razvoda na djecu i roditelje mogu biti presudni u pomaganju roditeljima da prepoznaju potencijalne psihološke, društvene i ekonomske posljedice razvoda i, na temelju toga, da poboljšaju Planove roditeljstva koji bi podrazumijevali značajne i pozitivne odnose djeteta s oba roditelja nakon razvoda.

Poduka roditelja o potrebama i interesima djece tijekom i nakon razvoda, praćena terapijskom obiteljskom medijacijom, nudi visoko učinkovita sredstva za olakšavanje stvaranja kooperativnih planova roditeljstva. Unutar takvog pristupa, poduka roditelja može se koristiti za uvođenje opcije podjednakog ili podijeljenog roditeljstva kao prihvatljive alternative, kao i za smanjenje uznemirenosti roditelja u vezi s novom organizacijom života. Nakon toga bi im medijacija pomogla razviti plan o ravnopravnoj i podijeljenoj roditeljskoj skrbi i primjenjivati ga na koliko je god moguće kooperativan način. Specijalizirani programi poduke roditelja također su razvijeni i za visoko-konfliktne parove.

Terapijska obiteljska medijacija. Medijacija, kao alternativna metoda rješavanja sporova, ima značajan (i još uvijek u velikoj mjeri neiskorišten) potencijal u uspostavljanju ravnopravnog ili podijeljenog roditeljstva u razvedenim obiteljima kao norme, umjesto kao iznimke. U većini nenasilnih visoko-konfliktnih razvoda, oboje roditelja su podobni skrbnici koji vole djecu i imaju bar potencijal da minimiziraju sukob i surađuju u svojim roditeljskim odgovornostima unutar okvira ravnopravnog i podijeljenog roditeljstva. Medijacija je dokazala svoju snagu u rješavanju složenih, visoko emocionalnih sporova i u postizanju trajnih sporazuma u situacijama sukoba nakon razvoda i postoje brojni empirijski dokazi koji podržavaju korištenje medijacije u toj areni. U javnom i privatnom sektoru, u obveznim i volonterskim uslugama, i kad je pružena na početku prirodnog tijeka tih sporova, obiteljska medijacija je dosljedno uspješna u rješavanju sukoba koji se odnose na roditeljsku skrb i roditeljstvo nakon razvoda.

Obiteljska medijacija je glavni instrument kojim se roditeljima može pomoći u izradi planova zajedničkog roditeljstva fokusiranim na dijete. Edukativni bi pristup trebao biti integralni dio takvog procesa medijacije, s primarnim fokusom na potrebe djece tijekom i nakon procesa razvoda. Kombinacija poduke o razvodu s terapijskom obiteljskom medijacijom pokazala se visoko učinkovitim načinom intervencije s visoko-konfliktnim roditeljima. Poduka o razvodu pružila bi roditeljima orijentaciju unutar procesa razvoda i u vezi s dostupnim uslugama, fokus na potrebe i interese djece u razvodu, razmatranje alternativa zajedničkog roditeljstva nakon razvoda, trening komunikacijskih vještina te vještina pregovaranja i rješavanja problema.

Terapijska obiteljska medijacija odvijala bi se na četiri razine: temeljita procjena kojom bi se utvrdilo jesu li roditelji spremni ući u postupak terapijske obiteljske medijacije i je li zajedničko roditeljstvo indicirano*; analiza opcija zajedničke roditeljske skrbi i aktivno promicanje plana zajedničkog roditeljstva koji zadovoljava potrebe konkretne djece; pomoć pri pregovorima usmjerenim na stvaranje individualiziranog plana zajedničkog roditeljstva, koji određuje specifičnu organizaciju života, rasporede, uloge i odgovornosti; i trajnu podršku/rješavanje problema tijekom primjene plana.

Kad se sačini plan zajedničkog roditeljstva, roditeljima i dalje mogu biti potrebne usluge obiteljskog medijatora radi pomoći pri tekućim roditeljskim pregovorima; treba ih poticati da se vrate medijaciji i dulje od probnog perioda, kad god nastanu neki problemi ili kad izrone poteškoće iz prošlosti.

______________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://www.psychologytoday.com/blog/co-parenting-after-divorce/201209/divorce-education-and-therapeutic-family-mediation-resolve

---

* U svojim drugim tekstovima Prof. Kruk izražava jasan stav da u slučaju dokazanog teškog nasilja nad djetetom, zajedničko roditeljstvo nije indicirano.

Podijeljeno/zajedničko roditeljstvo i visoki konflikt

Razdvajanje prijašnjih bračnih sukoba od današnjih roditeljskih odgovornosti

Objavljeno 15.05.2012.

Stručnjaci pravne i struke mentalnog zdravlja podjednako i često pretpostavljaju da je, kad se roditelji ne mogu dogovoriti o organizaciji roditeljske skrbi i kad su u visoko-konfliktnom odnosu, podijeljena roditeljska skrb kontraindicirana. Vjeruje se da će djeca biti u središtu sukoba roditelja, te da je izlaganju trajnom sukobu izrazito štetno za djecu. U mnogim pravnim sustavima postoji pravna presumpcija protiv podijeljenog roditeljstva u visoko-konfliktnim slučajevima. Rezultat toga je da roditelji koji žele samostalnu roditeljsku skrb ili koji žele biti primarni skrbnici djeteta nakon razvoda, često svoj slučaj opisuju kao visoko-konfliktni. Roditelji mogu pretjerivati u vezi s opsegom sukoba, ili ga mogu namjerno izazivati da bi izbjegli sudsko rješenje o podijeljenoj roditeljskoj skrbi.

Nesporno je da je trajni, neriješeni izraženi sukob među roditeljima štetan za djecu razvoda. Ono što je sporno te o čemu stručnjaci pravne i struke mentalnog zdravlja te kreatori politika raspravljaju jest vrsta organizacije roditeljstva koja je najbolja za djecu u visoko-konfliktnim situacijama, kao i količina vremena koju bi u takvim slučajevima dijete trebalo provoditi sa svakim od roditelja.

Dugo su istraživanja podržavala stav da je podijeljenog roditeljstvo u situacijama visokog konflikta štetno za djecu. Međutim su u novije vrijeme ta istraživanja podvrgnuta analizi i nađeno je da su manjkava te su iz toga nalaza izronili drugačiji stavovi. Prijašnja su istraživanja ispitivala učestalost kontakata i učestalost prelazaka između majčinog i očevog doma i našla su negativne ishode za djecu u situaciji visokog konflikta; to znači da su djeca bila izložena sukobu roditelja tijekom čestih prelazaka između dva doma. Kad je učestalost prelazaka smanjena, i kad su visoko-konfliktni roditelji izbjegavali međusobni kontakt tijekom prelazaka djeteta od jednoga drugomu te su štitili dijete od svojeg sukoba, ti su negativni učinci nestali.

Novija su istraživanja analizirala stvarno roditeljsko vrijeme naspram učestalosti kontakta (rjeđi prelasci, ali podijeljeno ili ravnopravno roditeljsko vrijeme), i utvrdila su ne samo da podijeljeno roditeljstvo nije štetno u visoko konfliktnim situacijama, već da ono može ublažiti štetne učinke visokog konflikta: topao odnos s oba roditelja za djecu je zaštitni čimbenik.

Čini se da je unutar područja istraživanja razvoda postignut konsenzus kad se radi o visokom konfliktu i roditeljstvu nakon razvoda. Robert Bauserman je 2002., u svojoj meta-analizi 33 rada koja su uspoređivala ishode za djecu u samostalnoj naspram podijeljene roditeljske skrbi, zaključio da podijeljena roditeljska skrb pridonosi dobrobiti djece neovisno o roditeljskom sukobu. Negativni učinci roditeljskog sukoba najčešće su rezultat činjenice da u visoko-konfliktnim situacijama očevi gube kontakt sa svojom djecom. Marsha Kline Pruett je u svojem radu 2003. utvrdila da se negativni učinci roditeljskog sukoba na dobrobit djece ublažavaju uključivanjem oca. Fabricius i Luecken su 2007., analizirajući mišljenja same djece, zaključili da podijeljena roditeljska skrb pridonosi dobrobiti djece kako u nisko-konfliktnim, tako i u visoko-konfliktnim situacijama. Tako istraživanja ne podržavaju pretpostavku da bi se količina roditeljskog vremena trebala ograničavati u slučaju visokog konflikta. Visoki konflikt se ne bi trebao koristiti kao opravdanje za ograničenje djetetova kontakta s bilo kojim od roditelja.

Druga su istraživanja pokazala da se samostalna roditeljska skrb povezuje s pojačavanjem ili stvaranjem sukoba, jer se oko pola svih slučajeva prvog nasilja u obitelji javlja nakon rastave, unutar konteksta suprotstavljačkog sustava samostalne roditeljske skrbi prema kojem "pobjednik dobiva sve".

Imajući na umu važnost sudske odluke, to ne bi trebalo iznenađivati, zato što strah i neprijateljstvo jako rastu kad roditeljima zaprijeti potencijalni gubitak djeteta. Istraživanja su utvrdila da ograničavanje sudjelovanja očeva u životima njihove djece korelira s razinom neprijateljstva prema bivšim suprugama. U situaciji samostalne roditeljske skrbi sukob među roditeljima povećava se, dok se u situaciji podijeljene roditeljske skrbi s vremenom smanjuje; kad ni jednom roditelju ne prijeti gubitak vlastite djece, sukob se smiruje.

Umjesto da prihvaćamo da je visoki konflikt neizbježan pri razvodu, naš bi cilj trebao biti umanjiti ga. Podijeljena roditeljska skrb pruža poticaj za suradnju roditelja, pregovore, medijaciju i razvoj planova roditeljstva. Većina roditelja u stanju je uspješno naučiti kako minimizirati sukob kad su za to motivirani, a podijeljena roditeljska skrb daje poticaj za to.

Radi pomoći roditeljima u smanjenju sukoba u situaciji razvoda, razvijene su brojne specijalizirane intervencije* uključujući terapijsku obiteljsku medijaciju, programe za edukaciju roditelja i roditeljsku koordinaciju. Ključna strategija jest držanje roditelja fokusiranim na potrebe svoje djece i povećanje roditeljske usklađenosti s potrebama djece. Glavni terapijski zadatak u radu s visoko-kofliktnim obiteljima jest pomoć roditeljima koji se razvode da odvoje svoja prethodna partnerska neprijateljstva od tekućih roditeljskih odgovornosti. Roditelji koji to nisu u stanju prihvatiti, imaju mogućnost paralelnog podijeljenog roditeljstva. S vremenom, kad se prašina slegne, paralelno roditeljstvo može se zamijeniti kooperativnijom organizacijom podijeljene/zajedničke roditeljske skrbi.

I na koncu, važno je razlikovati različite vrste visokog konflikta. Sukob je normalni dio svakodnevnog života. Potpuna zaštita djece od normalnog svakodnevnog sukoba može zapravo djeci biti loša usluga, zato što sukob pruža priliku za rješavanje nesuglasica, cijeljenje i pomirenje. Sukob nije za djecu inherentno loš. Samo je trajni, neriješeni sukob opasan za djecu. I djecu treba zaštiti od nasilja i zlostavljanja, djecu razvoda jednako kao i svu ostalu djecu. To uključuje i situacije u kojima su djeca izložena svjedočenju nasilju prema jednom od roditelja.

Međutim, u većini visoko-konfliktnih razvoda nasilje i zlostavljanje nisu čimbenik. Kultura neprijateljstva koju stvara sudski spor i suprotstavljački sustav samostalne roditeljske skrbi upravo su kao stvoreni za proizvodnju najgorih mogućih ishoda kad dvoje podobnih roditelja žele nastaviti biti primarni skrbnici, a ne mogu se dogovoriti o planu roditeljstva te su prisiljeni ocrnjivati jedno drugo jednostavno nastojeći zadržati svoju roditeljsku ulogu. Sigurnost djece u većini se slučajeva razvoda najbolje štiti kad su oba roditelja aktivno i odgovorno uključena u njihove živote, i kad ih društvene institucije podržavaju u ispunjavanju roditeljskih odgovornosti.

_________________________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://www.psychologytoday.com/blog/co-parenting-after-divorce/201205/co-parenting-and-high-conflict

---

* Podatak se odnosi na Kanadu, Sjedinjene Države i razvijene države EU – s kojima Prof Kruk surađuje. U Hrvatskoj ne postoji ni jedna specijalizirana intervencija radi pomoći roditeljima u smanjenju sukoba u slučaju razvoda. Postoje škole za roditelje koje su izvrsne i korisne, ali stručnjaci koji ih vode nemaju kapacitete da bi mogli posebno raditi s roditeljima u situaciji razvoda, ili to jednostavno ne žele raditi – u  svakom slučaju takva škola za roditelje ne postoji.

Šesnaest argumenata u prilog zajedničkog roditeljstva

Što o najboljem interesu djeteta kažu najnovija istraživanja

Objavljeno 16.04.2012.

Što o najboljem interesu djeteta kažu najnovija istraživanja

Već dugo smatram da je za rješavanje roditeljskih sporova nakon razvoda potreban pristup koji je fokusiraniji na dijete. To bi umanjilo štetu koja se nanosi djeci i osiguralo njihovu dobrobit. Kad se roditelji ne mogu složiti oko sadržaja roditeljske skrbi, oni se obično obraćaju sudu da im to riješi. Sud tad u svojem odlučivanju o budućoj organizaciji života djeteta primjenjuje standard 'najboljeg interesa djeteta'. Međutim je problem u tomu da je taj standard izrazito nejasan i neodređen, da se temelji na projektivnoj špekulaciji o tome koji bi roditelj u budućnosti mogao biti 'bolji' roditelj, i zato je predmet sudačke sklonosti i pogreške. Sucima, koji nisu educirani o razvoju djeteta i obiteljskoj dinamici, dato je neograničeno diskrecijsko pravo, što rezultira nepredvidivim ishodima temeljenim na osebujnim sklonostima i subjektivnim vrijednosnim sudovima.

Naš sustav rješavanja sporova oko sadržaja roditeljske skrbi rijetko razmatra potrebe djeteta iz perspektive djeteta, kao i novija istraživanja o ishodima organizacije roditeljske skrbi nakon razvoda roditelja. Ono što je potrebno jest novi standard, 'najbolji interes djeteta iz perspektive djeteta', i pristup odlučivanju o sadržajima roditeljske skrbi koji se temelji na čvrstim temeljima empirijskih istraživanja.

Moj nedavni rad u American Journal of Family Therapy, "Arguments for an Equal Parental Responsibility Presumption in Contested Child Custody*," navodi šesnaest snažnih argumenata u prilog presumpciji zajedničkog roditeljstva u sporovima oko roditeljske skrbi, koji su predstavljeni iz perspektive koja je fokusirana na dijete, uz kliničke i empirijske dokaze u prilog svakog argumenta koji pobijaju suprotne tvrdnje. Zajedničko roditeljstvo rješava probleme sudačkih sklonosti i pogrešaka. Tih je šesnaest argumenata kako slijedi:

1. Zajedničko roditeljstvo čuva odnose djeteta s oba svoja roditelja

2.  Zajedničko roditeljstvo čuva odnose oboje roditelja sa svojom djecom

3.  Zajedničko roditeljstvo smanjuje sukob među roditeljima i spriječava obiteljsko nasilje

4.  Zajedničko roditeljstvo odražava preference i stajališta djece o njihovim potrebama i najboljim interesima

5.  Zajedničko roditeljstvo odražava preference i stajališta roditelja o njihovoj djeci i najboljim interesima te djece

6.  Zajedničko roditeljstvo odražava organizaciju skrbi o djetetu kakva je postojala prije razvoda

7.  Zajedničko roditeljstvo povećava kvalitetu odnosa roditelj-dijete

8.  Zajedničko roditeljstvo smanjuje roditeljski fokus na 'računanje vremena' i smanjuje parničenje

9.  Zajedničko roditeljstvo pruža roditeljima poticaj za dogovor, medijaciju i izradu Plana roditeljstva

10.  Zajedničko roditeljstvo pruža jasne i sustavne smjernice za sudačko donošenje odluka

11.  Zajedničko roditeljstvo smanjuje rizik i učestalost otuđenja od roditelja

12.  Zajedničko roditeljstvo omogućava ovrhu sudskih odluka, zato što su roditelji skloniji poštovati odlluku koja određuje podijeljenu roditeljsku skrb

13.  Zajedničko roditeljstvo ispunjava imperative socijalne pravde u odnosu na zaštitu prava djece

14.  Zajedničko roditeljstvo ispunjava imperative socijalne pravde u odnosu na roditeljski autoritet, autonomiju, jednakost, prava i odgovornosti

15.  Nema empirijskih dokaza da je model samostalne roditeljske skrbi na dobrobit djeteta

16.  Postoje emprijski dokazi da je presumpcija podijeljene roditeljske skrbi (koja je opoziva u slučaju dokazanog nasilja nad djetetom) na dobrobit djeteta

Mnogi od ovih rezultata jesu protivni danas zastarjelim istraživanjima i praksi koja prevladava i koja se smatra mudrom u području razvoda. Međutim, unutar zajednice znanstvenika koji se bave istraživanjem razvoda, izranja konsenzus da se u velikoj većini sporova oko roditeljske skrbi, gdje nema čimbenika obiteljskog nasilja, potrebe i interesi djece najbolje zadovoljavaju zaštitom značajnih odnosa s oba roditelja. Djeca trebaju i žele oba roditelja u svojim životima, izvan ograničenja odnosa "susreta i druženja" i "primarnog skrbnika". Zajedničko roditeljstvo, kao provediva i poželjna alternativa, jest "u najboljem interesu djeteta iz perspektive djeteta."

___________________________

Poveznica na izvornik: https://www.psychologytoday.com/blog/co-parenting-after-divorce/201204/sixteen-arguments-in-support-co-parenting

---

* "Argumenti za presumpciju ravnopravne roditeljske skrbi u sporovima oko skrbi nad djetetom"