Stručnjaci krivo shvaćaju otuđenje od roditelja

Krivo shvaćanje da se radi o opravdanom odbacivanju roditelja a ne o otuđenju djeteta od roditelja

Objavljeno 24. kolovoza 2016.

U prethodnom tekstu o otuđenju od roditelja, pisao sam o pojavi da se roditelj otuđitelj odriče od odgovornosti za odbacivanje drugog roditelja i kako ta pojava nailazi na podršku među zagovornicima koji tvrde da je ideja o neopravdanom otuđenju od roditelja štetna za djecu. Oni tvrde da je ideja otuđenja od roditelja ništa drugo već pravna strategija kojom se koriste roditelji zlostavljači da bi prebacili krivnju za strah i mržnju koju djeca osjećaju prema njima i također tvrde da djeca koja odbacuju roditelja uvijek imaju valjane razloge i da su svi 'omrznuti roditelji' sami odgovorni za svoju sudbinu. Međutim, kao što su Richard Warshak i drugi dokazali, ta pogrešna tvrdnja pojačava "učinak promatrača" koji prevladava među pravnicima i stručnjacima mentalnog zdravlja kad se radi o žrtvama otuđenja o kojima sam pisao u svom prethodnom tekstu (vidi: http://profedwardkruk-na-hrvatskom.blogspot.hr/2016/08/otuenje-od-roditelja-i-efekt-promatraca.html). Ravnodušnost prema dubokoj patnji otuđene djece i otuđenih roditelja ima pogubne posljedice.

Linda Gottlieb detaljnije se bavi pojavom sklonosti stručnjaka da otuđenje od roditelja smatraju opradvanim odbacivanjem roditelja. Glavni razlozi za to jesu, piše ona, ti da su slučajevi otuđenja od roditelja kontra-intuitivni¨ te u takvim situacijama čak i iskusni stručnjaci, naravno, krivo tumače obiteljsku dinamiku. To nerazumijevanje vodi do brojnih pogrešaka poimanja¨¨ koje onda vode do pogrešaka u donošenju odluka stručnjaka. Posljedica je ta da mnogi stručnjaci okrivljavaju otuđenog roditelja za doprinos tomu što ga je dijete odbacilo, dok se roditelja otuđitelja uvelike oslobađa odgovornosti. Skloni smo više vjerovati onom roditelju s kojim dijete živi. Ovo se posebno potvrđuje u slučajevima kad je majka roditelj otuđitelj. Jennifer Harman i sur. (2016.) utvrdili su da postoje rodne predrasude u percepciji otuđenja: ponašanja otuđenja djeteta od roditelja ne smatraju se toliko negativnima kad su otuđitelji majke, kao kad su to očevi. Zato, dok stručnjaci ne postignu dublje razumijevanje stvarne dinamike otuđenja djeteta od roditelja, slučajevi teškog otuđenja i dalje će biti odbacivani, a očajničke molbe otuđenih roditelja za pomoć ignorirat će se.

Zašto se događa, pita Gottlieb, da iskusni stručnjaci mentalnog zdravlja toliko griješe u takvim slučajevima, da nisu ništa bolji od laika u procjeni otuđenja djeteta od roditelja? Prvo i osnovno je to da stručnjaci koji su dobili zadatak vještačiti ili predstavljati dijete na sudu nemaju obuku ni stručno znanje u području otuđenja od roditelja. Otuđenje od roditelja jest visoko specijalizirano područje rada stručnjaka, subspecijalnost unutar područja obiteljske terapije te zahtijeva posebna znanja i vještine. Većina stručnjaka mentalnog zdravlja i pravnika koji rade s djecom i obiteljima u situaciji razvoda imaju malo ili nimalo specijalističkog obrazovanja u tom području.

Zato većina pravnika i stručnjaka mentalnog zdravlja vjeruje da je roditelj kojeg dijete odbacuje morao učiniti nešto čime je to zaslužio. Teško im je povjerovati da bi se dijete priklonilo zlostavljaču – roditelju otuđitelju. Oni također miješaju patološku stopljenost (enmeshment) za zdravim odnosom povezanosti. Neukom promatraču bliskost i 'ljepljivost' pri stopljenom odnosu roditelj-dijete izgledaju normalno, čak zdravo. No, on je daleko od zdravog. Rezultat takvog disfunkcionalnog odnosa jest da otuđena djeca gube svoju osobnost, potiskuju svoje prirodne osjećaje ljubavi i potrebe za odbačenim roditeljem, i izmanipulirana su da zadovoljavaju potrebe roditelja otuđitelja. To je krajnje opasno i štetno za dijete.

Prema Gottlieb, nakon što su zarobljeni u pogrešnom poimanju, pravnici i stručnjaci mentalnog zdravlja kojima nedostaje stručno znanje o otuđenju, podliježu drugim predrasudama koje ih vode do zaključka da je roditelj otuđitelj kompetentan roditelj, a odbačeni roditelj to nije – što je suprotno od onoga što jest. Npr., odbačeni će roditelj pokazivati simptome napetosti, depresije i straha, što će mnoge stručnjake navesti na dijagnozu poremećaja ličnosti. Ono što izmiče njihovom razumijevanju jest da su ti simptomi vezani uz situaciju otuđenja, te čine osnovnu atribucijsku pogrešku¨¨¨. Jednako je tako uobičajeno u stručnjaka da će zaključiti da je ljutnja odbačenog roditelja rezultat njegova lošeg karaktera, a ne posljedica traume prouzročene otuđenjem. Nakon što prođe kroz maltretiranje od strane drugog roditelja i djeteta, ignoriranje njihovih molbi od strane stručnjaka mentalnog zdravlja i pravnog sustava koji su se priklonili roditelju otuđitelju, nakon što je lažno optužen za zlostavljanje vlastitog djeteta i često financijski iscrpljen do bankrota, čak i emocionalno najstabilniji roditelj postao bi napet i ljutit.

Sljedeća uobičajena pogreška na koju Gottlieb ukazuje jest propust stručnjaka da razmotre osnove situacije na odgovarajući način. Ako je primarni problem otuđenje, tad je po definiciji ponašanje odbačenog roditelja bilo općenito prihvatljivo i nije bilo dokaza o zlostavljanju ili zanemarivanju. Njegovo / njezino funkcioniranje bilo je adekvatno i odnos s djetetom bio je dobar ili normalan. A ipak, neki stručnjaci ignoriraju ove ključne elemente obiteljske povijesti, previše naglašavajući svoja osobna opažanja i premalo se bave prethodnim odnosima roditelj – dijete.

Imajući na umu ogromnu odgovornost stručnjaka koji interveniraju u živote djece, dužni smo primijeniti najviši standard profesionalnog ponašanja i etike. To znači odabir samo onih stručnjaka koji imaju odgovarajuće znanje i vještine za bavljenje ovakvim slučajevima. Trebamo više stručnog osposobljavanja i znanja u području procjene otuđenja djeteta od roditelja. Još važnije, od životne je važnosti uspostaviti zajedničku roditeljsku skrb u temeljima obiteljskog zakonodavstva kad god su roditelji u sukobu o tome tko će imati roditeljsku skrb nad djecom nakon razvoda. A kad se radi o otuđenju od roditelja "po djelima ćete ih njihovima prepoznati." Roditelji koji su stopljeni i od djeteta čine svojeg roditelja, ocrnjuju drugog roditelja pred djetetom, ili obeshrabruju dijete u održavanju odnosa s drugim roditeljem, jesu oni koji se bave otuđivanjem. Samo radom, a ne riječima, možemo provesti pravu procjenu.

Reference:

Harman, J. J., Biringen, Z., Ratajack, E. M., Outland, P. L., & Kraus, A. (2016). Parents Behaving Badly: Gender Biases in the Perception of Parental Alienating Behaviors. Journal of Family Psychology.

Gottlieb, L.J. (2012). The Parental Alienation Syndrome: A Family Therapy and Collaborative System Approach to Amelioration, Springfield, IL: Charles C Thomas Publishers.

Warshak, R. (2015). Ten Parental Alienation Fallacies that Compromise Decisions in Court and in Therapy. Professional Psychology: Research and Practice.

___________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://www.psychologytoday.com/blog/co-parenting-after-divorce/201608/professional-misunderstanding-parental-alienation

---

¨ Kontra-intuitivno = različito od onoga što smo navikli očekivati

¨¨ Engl. cognitive errors

¨¨¨ Vrsta pogreške koja nastaje kad nepoznate varijable pripisujemo svojem viđenju nekog problema, tj. kad smatramo da znamo o onome što ne znamo, pritom se služeći znanjem o nečem drugom ili vlastitim stavovima.