Otuđenje djeteta od roditelja kao zlostavljanje djeteta i obiteljsko nasilje - Oblik emocionalne agresije i terorizma nad partnerom

Objavljeno 10. siječnja 2019.

Dva nova rada —“Parental Alienating Behaviors: An Unacknowledged Form of Family Violence”[i] (Harman, Kruk, & Hines, 2018), objavljen u Psychological Bulletin, i “Parental Alienation as a Form of Emotional Child Abuse: Current State of Knowledge and Future Directions for Research"[ii] (Kruk, 2018), objavljen u Family Science Review (http://familyscienceassociation.org/sites/default/files/9%20-%20KRUK-Parental%20Alienation%20-%20Family%20Science%20Review.pdf)

bave se rasvjetljavanjem najnovijih istraživanja na području otuđenja od roditelja kao zlostavljanja djeteta i obiteljskog nasilja kao jednim oblikom emocionalne agresije ljudi.

Da bi nešto bilo nasilje i zlostavljanje, ono mora zadovoljiti dva uvjeta: mora nastati značajna ozljeda osobe, i ona mora biti rezultat ljudskog djelovanja. Otuđenje od roditelja zadovoljava te uvjete i kad se radi o zlostavljanju djeteta i zlostavljanju partnera. Tva ključna elementa pri otuđenju od roditelja kao obliku ljudske agresije i zlostavljanja jesu ponašanja počinitelja i učinci tih ponašanja na žrtve.

Ovi radovi opisuju sržne elemente otuđenja od roditelja kao o obliku zlostavljanja djeteta i obiteljskog nasilja, i specifični, kompleksni oblik bilo neprijateljskog (nepromišljenog i neplaniranog) ili namjernog (unaprijed smišljenog s ciljem da nanese štetu) ljudskog agresivnog ponašanja. Otuđenje od roditelja pokazuje se kroz djetetovu nevoljkost ili odbijanje odnosa s jednim roditelja zbog nelogičnih, neistinitih ili prenapuhanih razloga. Ono je rezultat dugotrajne primjene agresivnih ponašanja jednog roditelja, koja nanose štetu i uništavaju odnos između djeteta i drugog roditelja. Ciljanog se roditelja demonizira i potkopava kao roditelja nevrijednog djetetove ljubavi i pažnje.

Otuđujuća ponašanja nalaze se na kontinuumu od blagih, suptilnih oblika ocrnjivanja do težih oblika agresije i prisilne kontrole koji mogu rezultirati djetetovim potpunim odbacivanjem i odbijanjem kontakta s ciljanim roditeljem. Također mogu varirati od izoliranih događaja do trajnog obrasca zlostavljanja usmjerenih na ciljanog roditelja. Nema razlika prema spolu u odnosu na to tko je počinitelj a tko ciljani roditelj pri otuđenju od roditelja. Međutim, to s kojim roditeljem dijete živi jest snažan prediktor tko će najvjerojatnije otuđiti dijete od roditelja. Odluka o tome da dijete živi s jednim roditeljem i pravno posjedovanje djeteta plodno su tlo za roditelje zlostavljače da se ponašaju prema ciljanom roditelju kako ih je volja. Svjedočenje djece takvom zlostavljanju jest oblik teškog emocionalnog zlostavljanja djece.

Prije neprepoznato kao poseban oblik zlostavljanja, objavljivanje ta dva rada ukazuje na pomak u psihološkim znanostima prema utvrđivanju i kategorizaciji otuđenja od roditelja kao zlostavljanje djeteta i obiteljsko nasilje. To je značajan odgovor na znanstvena otkrića da je otuđenje od roditelja raširenije i štetnije nego što se općenito smatralo te da pogađa milijune djece i roditelja diljem svijeta. Usprkos prethodnom izostanku priznavanja otuđenja od roditelja i poricanju te pojave od strane pravnih i stručnjaka mentalnog zdravlja, ovi radovi predstavljaju poziv na aktivnosti u smjeru razvoja i testiranja učinkovitih obrazovnih, psiholoških i pravnih intervencija radi prevencije i umanjivanja učinaka otuđenja od roditelja kao oblika partnerskog terorizma.

Oba rada navode opsežni pregled literature i istraživanja koja se odnose na ponašanja roditelja otuđitelja kao i učinka tih ponašanja na djecu i ciljane roditelje. Otuđujuća se ponašanja i posljedice određuju sukladno postojećim definicijama u području javnog zdravlja i prava o zlostavljanju djece i obiteljskom nasilju (klasifikacija abuzivnih ponašanja počinitelja) i kategorizacijom učinaka otuđenja od roditelja na djecu i ciljane roditelje kao žrtve. Na koncu, raspravlja se o implikacijama na politike i praksu i na pravnom i na području mentalnog zdravlja, uključujući preventivne strategije i strategije tretmana. Ovi radovi pružaju opsežan pregled otuđenja od roditelja u odnosu na utvrđivanje, etiologiju i intervencije.

Konačno, ovi radovi raspravljaju o promjeni paradigme koja nastaje u prevenciji otuđenja od roditelja i intervencijama, o stručnim nesporazumima, i analizira implikacije u praksi stručnjaka mentalnog zdravlja. Oni prvenstveno raspravljaju o široko rasprostranjenoj pretpostavci da mnogi slučajevi otuđenja od roditelja nisu ništa doli samo-otuđenje, pri čemu su žrtve odgovorne za svoju sudbinu. To implicira da su ponašanja roditelja otuđitelja krivnja ciljanog roditelja, i primjer su okrivljavanja žrtve od strane stručnjaka. Intervencije koje nastoje promijeniti ponašanje ciljanog/viktimiziranog roditelja jednake su tretmanu samo žrtve nasilja, dok se počinitelju nasilja dopušta nastaviti s agresivnim ponašanjem i zloporabom moći u obiteljskoj dinamici. Okrivljavanje i tretman samo žrtava nije rješenje.

Zaključujemo da je ignoriranje otuđenja od roditelja kao oblika zlostavljanja djeteta i obiteljskog nasilja neetično. Smanjivanje teške i značajne štete za djecu, roditelje i članove šire obitelji koju izaziva otuđenje od roditelja treba biti glavni fokus stručne intervencije. Zaustavljanje otuđujućih ponašanja jest imperativ u promicanju najboljeg interesa djeteta i zdravlja obitelji. Otuđenje od roditelja kao oblik obiteljskog nasilja i zlostavljanja djeteta zahtijeva širok raspon intervencija: zaštitu djeteta putem prepoznavanja potreba djeteta za sigurnošću; žurnu obiteljsku reunifikaciju djeteta i ciljanog roditelja kao fokus programa obiteljske reunifikacije; i pravnu prisilu, zato što je obiteljsko nasilje također i oblik kaznenog djela i zahtijeva reakciju kaznenog prava.

Objavljivanje ovih radova u Psychological Bulletin i Family Science Review, kao i nedavno objavljivanje rada von Boch-Galhau (2018), ukazuje na značajni napredak u našem kolektivnom razumijevanju otuđenja od roditelja ne samo kao široko rasprostranjene pojave koja zahtijeva veću pažnju stručnjaka mentalnog zdravlja, već kao zlostavljanja djeteta i obiteljskog nasilja koje zahtijeva žurnu reakciju na najvišim razinama profesionalnog rada i socio-pravne politike.

Reference

Kruk, E. (2018). “Parental Alienation as a Form of Emotional Child Abuse: The Current State of Knowledge and Directions for Future Research,” Family Science Review, 22(4), 141-164.

Harman, J., Kruk, E. & Hines, D. (2018). “Parental Alienating Behaviors: An Unacknowledged Form of Family Violence,” Psychological Bulletin, 144 (12), 1275-1299.

von Boch-Galhau, W. (2018). "Parental Alienation (Syndrome) - A serious form of psychological child abuse," Mental Health and Family Medicine, 13, 725-739.

__________________________________________________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://www.psychologytoday.com/us/blog/co-parenting-after-divorce/201901/parental-alienation-child-abuse-and-family-violence?fbclid=IwAR14lBE0rryThnImqIl3-CxuVBcDjixx4PgSNqW4O_OaZjcTZeAZ5iyvrls

---

[i] “Ponašanja otuđitelja: Nepriznati oblik obiteljskog nasilja”

[ii] “Otuđenje od roditelja kao oblik emocionalnog zlostavljanja djeteta: Stanje struke i smjer budućih istraživanja"