Odsustvo oca, nedostatak oca, glad za ocem

Životna važnost prisustva oca u životu djeteta

Objavljeno 23. svibnja 2012.

Prema izviješću UNICEF-a o dobrobiti djece u ekonomski naprednim državama iz 2007, Sjedinjene Države, Kanada i Ujedinjeno Kraljevstvo iznimno su nisko na ljestvici, posebice kad se radi o društvenoj i ekonomskoj dobrobiti. Stvoreno je puno teorija da bi se objasnilo loše stanje djece u tim državama: siromaštvo, rasa, društvena klasa. Čimbenik kojeg su, posebice kreatori politika o obitelji i djeci, ignorirali, jest prevladavajući i pogubni učinak odsustva oca u životu djeteta.

Odmah upozoravam : Ne želim ni majke koje žive s djecom, ni očeve koji ne žive s djecom optuživati za takvo stanje stvari. Tužna je činjenica da se roditelje u našem društvu ne podržava u ispunjavanju roditeljskih odgovornosti, a posebice se razvedene roditelje potkopava kao roditelje, što se ogleda i u velikom broju roditelja 's kojima djeca ne žive' ili 'ne stanuju', koji su, krivim odlukama obitljskih sudova uklonjeni iz života svoje djece kao roditelji koji bi redovito skrbili o djeci.

Obraćam se onima koji su odgovorni za zakone i politike koje umanjuju važnost ili, da upotrijebim staromodni izraz, svetost roditelja u životima djece. Uključenost roditelja jest od ključne važnosti za dobrobit djece. Djeca trebaju oba roditelja, a roditelji trebaju podršku društvenih institucija da bi bili sa svojom djecom.

Iako je na Dan očeva 2011. Predsjednik Obama lamentirao o neodgovornosti 'očeva neplatiša' koji ne preuzimaju odgovornost za svoju djecu, zapravo dvije najveće strukturalne prijetnje prisutnosti očeva u životu djece jesu razvod i rađanje djece izvan braka. Prečesto i protiv njihove volje, očevi su na obiteljskim sudovima stjerani u ulogu 'pomoćnog roditelja' pri čemu je vrijedna njihova uloga onoga koji pridonosi financijski, ali ne i kao roditelja koji aktivno skrbi o djeci. Takva stajališta opstaju usprkos činjenici da očevi u cjelovitim obiteljima, prije razvoda, najčešće s majkama dijele skrb oko svoje djece. Očevi su preuzeli tu ulogu zato što majke sve češće rade izvan doma, i zato što očeve više ne zadovoljava uloga sekundarnog roditelja. Većina očeva danas želi iskusiti i radosti i izazove roditeljstva, uživaju u svojoj roditeljskoj ulozi, te uključeno i aktivno očinstvo smatraju sržnom komponentom svojeg identiteta.

Osim što roditelji općenito nemaju podršku za roditeljstvo od strane institucija, razvedeni očevi su posebno obezvrijeđivani, ocrnjivanji i prisilno ih se uklanja iz života njihove djece. Znanstvenici su našli da su učinci toga na djecu razorni u više aspekata:

- lošija slika o sebi i narušena fizička i emocionalna sigurnost (djeca se sustavno osjećaju napušenima kad očevi nisu uključeni u njihove živote, boreći se sa svojim osjećajima i povremenim napadajima mržnje prema sebi)

- problemi ponašanja (djeca koja odrastaju bez očeva imaju više poteškoća socijalne prilagodbe, problema sa sklapanjem prijateljstava, i pokazuju probleme ponašanja; mnoga, pokušavajući prikriti svoje unutarnje strahove, tuge, anksioznost i osjećaj da nisu sretna, razvijaju nadmeni i odbojni nastup)

- markiranje iz škole i slabiji školski uspjeh (71 posto djece koja ne završe srednju školu odrasta bez oca; djeca koja odrastaju bez oca imaju više problema u školi te slabije rezultate na testovima čitanja, matematike i vještina razmišljanja; osim što češće markiraju, ta djeca najčešće napuštaju dalje školovanje do dobi od 16 godina, i rjeđe postižu akademsko ili stručno obrazovanje)

- delinkvencija i maloljetnički kriminal, uključujući kaznena djela (85 posto maloljetnika u zatvorima odrastalo je bez oca; djeca koja odrastaju bez oca češće će kršiti zakon i završiti u zatvoru u odrasloj dobi)

- promiskuitet i maloljetnička trudnoća (djeca koja odrastaju bez oca češće imaju problema sa spolnim zdravljem, uključujući i veću vjerojatnost stupanja u seksualne odnose prije 16 godina starosti, zanemarujući kontracepciju tijekom prvog odnosa, postaju roditelji tinejdžeri i češće obolijevaju od spolno prenosivih bolesti; djevojčice pokazuju glad za objektom muškarca te, doživljavajući emocionalni gubitak oca egocentrično kao odbacivanje od oca, postaju podložne iskorištavanju odraslih muškaraca)

- zloporaba droga i alkohola (djeca koja odrastaju bez oca češće puše, piju alkohol i uzimaju droge u djetinjstvu i u odrasloj dobi)

- beskućnici (90 posto djece koja bježe od kuće odrastala je bez oca)

- eksploatacija i zlostavljanje (djeca koja odrastaju bez oca u većem su riziku od fizičkog, emocionalnog i seksualnog zlostavljanja; pet puta češće izložena su fizičkom zlostavljanju i emocionalnom maltretiranju, uz 100 posto povećan rizik od zlostavljanja sa smrtnim ishodom; nedavno provedeno istraživanje utvrdilo je da su predškolci koji odrastaju bez oca 40 puta češće izloženi seksualnom zlostavljanju)

- problemi fizičkog zdravlja (djeca koja odrastaju bez oca izvještavaju o značajno većem broju psihosomatskih zdravstvenih problema i bolesti, poput akutne i kronične boli, astme, glavobolje i trbobolje)

- poremećaji mentalnog zdravlja (djeca koja odrastaju bez oca sustavno češće pate od mnogih problema mentalnog zdravlja, posebice anksioznosti, depresije i samoubojstava)

- životne prilike (kad odrastu, djeca koja su odrastala bez oca češće su nezaposlena, imaju manje prihode, žive od socijalne pomoći i postaju beskućnici)

- budući odnosi (djeca koja odrastaju bez oca sklona su naći partnera ranije, češće se razvode ili napuštaju svoje vanbračne zajednice i češće imaju djecu izvan braka ili bilo kakvog partnerskog odnosa)

- smrtnost (djeca koja odrastaju bez oca češće umiru u dječjoj dobi, a ukupni životni vijek im je prosječno 4 godine kraći)

Imajući na umu činjenicu da ovi i drugi socijalni problemi pokazuju veću korelaciju s odsustvom oca u životu djeteta nego s bilo kojim drugim čimbenikom, veću nego s rasom, društvenim slojem ili siromaštvom, odsustvo oca jest najkritičnije društveno pitanje našeg vremena. U Fatherless America*, David Blankenhorn naziva krizu djece bez očeva "najdestruktivnijim trendom naše generacije". Nedavno izviješće sa Sveučilišta Birmingham u Ujedinjenom Kraljevstvu, Dad and Me** potvrđuje tvrdnje Blankenhorna, zaključujući da potreba za ocem poprima epidemijske razmjere i da se "nedostatak oca" treba tretirati kao javno-zdravstveni problem.

Problem odsustva oca ignoriramo na vlastitu štetu. Možda najviše zabrinjava izostanak reakcije naših zakonodavaca i kreatora politika, koji na riječima jako skrbe o "najboljem interesu djeteta" dok okreću glave od problema odsutnosti očeva u životima djece, ignorirajući ogroman broj studija o teškim posljedicama te pojave na dobrobit djece.

Koje je rješenje za problem odsutnosti oca u životu djeteta? Mnogi zagovornici očeva naglašavaju potrebu za brzim i jeftinim načinima ovrhe sudskih odluka o provođenju roditeljskog vremena s djetetom nakon razvoda. Iako je ovrha sudskih odluka važna, zakonodavno rješenje u obliku podijeljenog roditeljstva bila bi učinkovitija mjera kojom bi se osigurala trajna aktivna uključenost oba roditelja u živote djece. Presumpcija podijeljenog roditeljstva afirmirala bi primarnu ulogu oba roditelja i jasno odredila da su u odsustvu supružničkog odnosa, odgovornosti i majki i očeva prema potrebama djece "svetinja" i da time zavrijeđuju potpunu pravnu zaštitu i priznanje.

_____________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://www.psychologytoday.com/blog/co-parenting-after-divorce/201205/father-absence-father-deficit-father-hunger

---

* Amerika bez očeva

** Tata i ja

Poduka o razvodu i terapijska obiteljska medijacija u rješavanju sporova među roditeljima

Pomoć pri izradi Planova roditeljstva

Objavljeno 02. rujna 2012.

Kad se radi o rješavanju pitanja zajedničkog roditeljstva, programi i usluge poput poduke o razvodu i terapijske obiteljske medijacije puno su više od načina za rješavanje sporova. To su ponajprije vitalne intervencije koje bi prvenstveno trebale poslužiti roditeljskoj prilagodbi potrebama djece i njihovim "najboljim interesima".

Može se pomoći i pomaže se parovima u visoko-konfliktnom razvodu. To se čini intervencijama poput poduke o razvodu, obiteljske medijacije, obiteljske terapije i koordinacije roditeljstva i, s protekom vremena, da bi se postiglo prijateljske roditeljske dogovore. Danas ćemo analizirati korištenje poduke o razvodu i terapijske obiteljske medijacije; u svojem ću se sljedećem tekstu fokusirati na obiteljsku terapiju i koordinaciju roditeljstva nakon razvoda, kao na ključne intervencije koje roditeljima pomažu razdvojiti svoje prijašnje bračne nesuglasice od sadašnjih roditeljskih odgovornosti, te im također omogućavaju bolju prilagodbu dječjim potrebama pri zajedničkom roditeljstvu.

Prvo par riječi o proteku vremena. Kad se prašina slegne i ni jednom roditelju ne prijeti mogući gubitak djeteta radi sudske odluke o samostalnoj roditeljskoj skrbi ili primarnom mjestu stanovanja, može se očekivati da će se, kako roditelji uče odvojiti svoje prethodne bračne nesuglasice od svojih tekućih roditeljskih odgovornosti, razina sukoba među roditeljima prirodno spustiti s protekom vremena. Neki će roditelji prihvatiti kooperativnu rutinu zajedničke roditeljske skrbi, dok će drugi bolje provoditi paralelno roditeljstvo pri kojem je njihov izravni međusobni kontakt ograničen. Nekima će pak trebati podrška ili specijalizirana intervencija koja će njihovu djecu zaštititi od neprestanog sukoba.

Djetetova potreba za zaštitom od roditeljskog sukoba mora se rješavati unutar sporazuma o zajedničkoj roditeljskoj skrbi nakon razvoda, a roditeljima koji su u situaciji visoke razine sukoba mora biti dostupan puni opseg podrške. Unutar tih programa, potrebe djeteta postaju sredstvo za povezivanje roditelja u pozitivnom smjeru u vrijeme kad ih sukob dijeli.

Poduka o razvodu. Uz nedostatak informacija koje bi bile dostupne obiteljima koje se razvode, o tome što činiti, što očekivati, te nedostatak dostupnih usluga, od životne su važnosti programi poduke o razvodu koji im pružaju takve informacije prije procesa rješavanja spora. Roditelji koji su orjentirani na proces razvoda i posljedice razvoda na članove obitelji, bolje su pripremljeni za pregovore, medijaciju i druge ne-suprotstavljačke alternative rješavanja spora i bolje su u stanju zadržati potrebe svoje djece u prvom planu svojih pregovora. Programi poduke o razvodu također nude i načine uključivanja stranaka u razvodu u medijaciju, kao alternativni mehanizam rješavanja spora. Nastavnici koji provode poduku o razvodu, uz ekspertizu u vezi s očekivanim učincima razvoda na djecu i roditelje mogu biti presudni u pomaganju roditeljima da prepoznaju potencijalne psihološke, društvene i ekonomske posljedice razvoda i, na temelju toga, da poboljšaju Planove roditeljstva koji bi podrazumijevali značajne i pozitivne odnose djeteta s oba roditelja nakon razvoda.

Poduka roditelja o potrebama i interesima djece tijekom i nakon razvoda, praćena terapijskom obiteljskom medijacijom, nudi visoko učinkovita sredstva za olakšavanje stvaranja kooperativnih planova roditeljstva. Unutar takvog pristupa, poduka roditelja može se koristiti za uvođenje opcije podjednakog ili podijeljenog roditeljstva kao prihvatljive alternative, kao i za smanjenje uznemirenosti roditelja u vezi s novom organizacijom života. Nakon toga bi im medijacija pomogla razviti plan o ravnopravnoj i podijeljenoj roditeljskoj skrbi i primjenjivati ga na koliko je god moguće kooperativan način. Specijalizirani programi poduke roditelja također su razvijeni i za visoko-konfliktne parove.

Terapijska obiteljska medijacija. Medijacija, kao alternativna metoda rješavanja sporova, ima značajan (i još uvijek u velikoj mjeri neiskorišten) potencijal u uspostavljanju ravnopravnog ili podijeljenog roditeljstva u razvedenim obiteljima kao norme, umjesto kao iznimke. U većini nenasilnih visoko-konfliktnih razvoda, oboje roditelja su podobni skrbnici koji vole djecu i imaju bar potencijal da minimiziraju sukob i surađuju u svojim roditeljskim odgovornostima unutar okvira ravnopravnog i podijeljenog roditeljstva. Medijacija je dokazala svoju snagu u rješavanju složenih, visoko emocionalnih sporova i u postizanju trajnih sporazuma u situacijama sukoba nakon razvoda i postoje brojni empirijski dokazi koji podržavaju korištenje medijacije u toj areni. U javnom i privatnom sektoru, u obveznim i volonterskim uslugama, i kad je pružena na početku prirodnog tijeka tih sporova, obiteljska medijacija je dosljedno uspješna u rješavanju sukoba koji se odnose na roditeljsku skrb i roditeljstvo nakon razvoda.

Obiteljska medijacija je glavni instrument kojim se roditeljima može pomoći u izradi planova zajedničkog roditeljstva fokusiranim na dijete. Edukativni bi pristup trebao biti integralni dio takvog procesa medijacije, s primarnim fokusom na potrebe djece tijekom i nakon procesa razvoda. Kombinacija poduke o razvodu s terapijskom obiteljskom medijacijom pokazala se visoko učinkovitim načinom intervencije s visoko-konfliktnim roditeljima. Poduka o razvodu pružila bi roditeljima orijentaciju unutar procesa razvoda i u vezi s dostupnim uslugama, fokus na potrebe i interese djece u razvodu, razmatranje alternativa zajedničkog roditeljstva nakon razvoda, trening komunikacijskih vještina te vještina pregovaranja i rješavanja problema.

Terapijska obiteljska medijacija odvijala bi se na četiri razine: temeljita procjena kojom bi se utvrdilo jesu li roditelji spremni ući u postupak terapijske obiteljske medijacije i je li zajedničko roditeljstvo indicirano*; analiza opcija zajedničke roditeljske skrbi i aktivno promicanje plana zajedničkog roditeljstva koji zadovoljava potrebe konkretne djece; pomoć pri pregovorima usmjerenim na stvaranje individualiziranog plana zajedničkog roditeljstva, koji određuje specifičnu organizaciju života, rasporede, uloge i odgovornosti; i trajnu podršku/rješavanje problema tijekom primjene plana.

Kad se sačini plan zajedničkog roditeljstva, roditeljima i dalje mogu biti potrebne usluge obiteljskog medijatora radi pomoći pri tekućim roditeljskim pregovorima; treba ih poticati da se vrate medijaciji i dulje od probnog perioda, kad god nastanu neki problemi ili kad izrone poteškoće iz prošlosti.

______________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://www.psychologytoday.com/blog/co-parenting-after-divorce/201209/divorce-education-and-therapeutic-family-mediation-resolve

---

* U svojim drugim tekstovima Prof. Kruk izražava jasan stav da u slučaju dokazanog teškog nasilja nad djetetom, zajedničko roditeljstvo nije indicirano.

Podijeljeno/zajedničko roditeljstvo i visoki konflikt

Razdvajanje prijašnjih bračnih sukoba od današnjih roditeljskih odgovornosti

Objavljeno 15.05.2012.

Stručnjaci pravne i struke mentalnog zdravlja podjednako i često pretpostavljaju da je, kad se roditelji ne mogu dogovoriti o organizaciji roditeljske skrbi i kad su u visoko-konfliktnom odnosu, podijeljena roditeljska skrb kontraindicirana. Vjeruje se da će djeca biti u središtu sukoba roditelja, te da je izlaganju trajnom sukobu izrazito štetno za djecu. U mnogim pravnim sustavima postoji pravna presumpcija protiv podijeljenog roditeljstva u visoko-konfliktnim slučajevima. Rezultat toga je da roditelji koji žele samostalnu roditeljsku skrb ili koji žele biti primarni skrbnici djeteta nakon razvoda, često svoj slučaj opisuju kao visoko-konfliktni. Roditelji mogu pretjerivati u vezi s opsegom sukoba, ili ga mogu namjerno izazivati da bi izbjegli sudsko rješenje o podijeljenoj roditeljskoj skrbi.

Nesporno je da je trajni, neriješeni izraženi sukob među roditeljima štetan za djecu razvoda. Ono što je sporno te o čemu stručnjaci pravne i struke mentalnog zdravlja te kreatori politika raspravljaju jest vrsta organizacije roditeljstva koja je najbolja za djecu u visoko-konfliktnim situacijama, kao i količina vremena koju bi u takvim slučajevima dijete trebalo provoditi sa svakim od roditelja.

Dugo su istraživanja podržavala stav da je podijeljenog roditeljstvo u situacijama visokog konflikta štetno za djecu. Međutim su u novije vrijeme ta istraživanja podvrgnuta analizi i nađeno je da su manjkava te su iz toga nalaza izronili drugačiji stavovi. Prijašnja su istraživanja ispitivala učestalost kontakata i učestalost prelazaka između majčinog i očevog doma i našla su negativne ishode za djecu u situaciji visokog konflikta; to znači da su djeca bila izložena sukobu roditelja tijekom čestih prelazaka između dva doma. Kad je učestalost prelazaka smanjena, i kad su visoko-konfliktni roditelji izbjegavali međusobni kontakt tijekom prelazaka djeteta od jednoga drugomu te su štitili dijete od svojeg sukoba, ti su negativni učinci nestali.

Novija su istraživanja analizirala stvarno roditeljsko vrijeme naspram učestalosti kontakta (rjeđi prelasci, ali podijeljeno ili ravnopravno roditeljsko vrijeme), i utvrdila su ne samo da podijeljeno roditeljstvo nije štetno u visoko konfliktnim situacijama, već da ono može ublažiti štetne učinke visokog konflikta: topao odnos s oba roditelja za djecu je zaštitni čimbenik.

Čini se da je unutar područja istraživanja razvoda postignut konsenzus kad se radi o visokom konfliktu i roditeljstvu nakon razvoda. Robert Bauserman je 2002., u svojoj meta-analizi 33 rada koja su uspoređivala ishode za djecu u samostalnoj naspram podijeljene roditeljske skrbi, zaključio da podijeljena roditeljska skrb pridonosi dobrobiti djece neovisno o roditeljskom sukobu. Negativni učinci roditeljskog sukoba najčešće su rezultat činjenice da u visoko-konfliktnim situacijama očevi gube kontakt sa svojom djecom. Marsha Kline Pruett je u svojem radu 2003. utvrdila da se negativni učinci roditeljskog sukoba na dobrobit djece ublažavaju uključivanjem oca. Fabricius i Luecken su 2007., analizirajući mišljenja same djece, zaključili da podijeljena roditeljska skrb pridonosi dobrobiti djece kako u nisko-konfliktnim, tako i u visoko-konfliktnim situacijama. Tako istraživanja ne podržavaju pretpostavku da bi se količina roditeljskog vremena trebala ograničavati u slučaju visokog konflikta. Visoki konflikt se ne bi trebao koristiti kao opravdanje za ograničenje djetetova kontakta s bilo kojim od roditelja.

Druga su istraživanja pokazala da se samostalna roditeljska skrb povezuje s pojačavanjem ili stvaranjem sukoba, jer se oko pola svih slučajeva prvog nasilja u obitelji javlja nakon rastave, unutar konteksta suprotstavljačkog sustava samostalne roditeljske skrbi prema kojem "pobjednik dobiva sve".

Imajući na umu važnost sudske odluke, to ne bi trebalo iznenađivati, zato što strah i neprijateljstvo jako rastu kad roditeljima zaprijeti potencijalni gubitak djeteta. Istraživanja su utvrdila da ograničavanje sudjelovanja očeva u životima njihove djece korelira s razinom neprijateljstva prema bivšim suprugama. U situaciji samostalne roditeljske skrbi sukob među roditeljima povećava se, dok se u situaciji podijeljene roditeljske skrbi s vremenom smanjuje; kad ni jednom roditelju ne prijeti gubitak vlastite djece, sukob se smiruje.

Umjesto da prihvaćamo da je visoki konflikt neizbježan pri razvodu, naš bi cilj trebao biti umanjiti ga. Podijeljena roditeljska skrb pruža poticaj za suradnju roditelja, pregovore, medijaciju i razvoj planova roditeljstva. Većina roditelja u stanju je uspješno naučiti kako minimizirati sukob kad su za to motivirani, a podijeljena roditeljska skrb daje poticaj za to.

Radi pomoći roditeljima u smanjenju sukoba u situaciji razvoda, razvijene su brojne specijalizirane intervencije* uključujući terapijsku obiteljsku medijaciju, programe za edukaciju roditelja i roditeljsku koordinaciju. Ključna strategija jest držanje roditelja fokusiranim na potrebe svoje djece i povećanje roditeljske usklađenosti s potrebama djece. Glavni terapijski zadatak u radu s visoko-kofliktnim obiteljima jest pomoć roditeljima koji se razvode da odvoje svoja prethodna partnerska neprijateljstva od tekućih roditeljskih odgovornosti. Roditelji koji to nisu u stanju prihvatiti, imaju mogućnost paralelnog podijeljenog roditeljstva. S vremenom, kad se prašina slegne, paralelno roditeljstvo može se zamijeniti kooperativnijom organizacijom podijeljene/zajedničke roditeljske skrbi.

I na koncu, važno je razlikovati različite vrste visokog konflikta. Sukob je normalni dio svakodnevnog života. Potpuna zaštita djece od normalnog svakodnevnog sukoba može zapravo djeci biti loša usluga, zato što sukob pruža priliku za rješavanje nesuglasica, cijeljenje i pomirenje. Sukob nije za djecu inherentno loš. Samo je trajni, neriješeni sukob opasan za djecu. I djecu treba zaštiti od nasilja i zlostavljanja, djecu razvoda jednako kao i svu ostalu djecu. To uključuje i situacije u kojima su djeca izložena svjedočenju nasilju prema jednom od roditelja.

Međutim, u većini visoko-konfliktnih razvoda nasilje i zlostavljanje nisu čimbenik. Kultura neprijateljstva koju stvara sudski spor i suprotstavljački sustav samostalne roditeljske skrbi upravo su kao stvoreni za proizvodnju najgorih mogućih ishoda kad dvoje podobnih roditelja žele nastaviti biti primarni skrbnici, a ne mogu se dogovoriti o planu roditeljstva te su prisiljeni ocrnjivati jedno drugo jednostavno nastojeći zadržati svoju roditeljsku ulogu. Sigurnost djece u većini se slučajeva razvoda najbolje štiti kad su oba roditelja aktivno i odgovorno uključena u njihove živote, i kad ih društvene institucije podržavaju u ispunjavanju roditeljskih odgovornosti.

_________________________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://www.psychologytoday.com/blog/co-parenting-after-divorce/201205/co-parenting-and-high-conflict

---

* Podatak se odnosi na Kanadu, Sjedinjene Države i razvijene države EU – s kojima Prof Kruk surađuje. U Hrvatskoj ne postoji ni jedna specijalizirana intervencija radi pomoći roditeljima u smanjenju sukoba u slučaju razvoda. Postoje škole za roditelje koje su izvrsne i korisne, ali stručnjaci koji ih vode nemaju kapacitete da bi mogli posebno raditi s roditeljima u situaciji razvoda, ili to jednostavno ne žele raditi – u  svakom slučaju takva škola za roditelje ne postoji.

Šesnaest argumenata u prilog zajedničkog roditeljstva

Što o najboljem interesu djeteta kažu najnovija istraživanja

Objavljeno 16.04.2012.

Što o najboljem interesu djeteta kažu najnovija istraživanja

Već dugo smatram da je za rješavanje roditeljskih sporova nakon razvoda potreban pristup koji je fokusiraniji na dijete. To bi umanjilo štetu koja se nanosi djeci i osiguralo njihovu dobrobit. Kad se roditelji ne mogu složiti oko sadržaja roditeljske skrbi, oni se obično obraćaju sudu da im to riješi. Sud tad u svojem odlučivanju o budućoj organizaciji života djeteta primjenjuje standard 'najboljeg interesa djeteta'. Međutim je problem u tomu da je taj standard izrazito nejasan i neodređen, da se temelji na projektivnoj špekulaciji o tome koji bi roditelj u budućnosti mogao biti 'bolji' roditelj, i zato je predmet sudačke sklonosti i pogreške. Sucima, koji nisu educirani o razvoju djeteta i obiteljskoj dinamici, dato je neograničeno diskrecijsko pravo, što rezultira nepredvidivim ishodima temeljenim na osebujnim sklonostima i subjektivnim vrijednosnim sudovima.

Naš sustav rješavanja sporova oko sadržaja roditeljske skrbi rijetko razmatra potrebe djeteta iz perspektive djeteta, kao i novija istraživanja o ishodima organizacije roditeljske skrbi nakon razvoda roditelja. Ono što je potrebno jest novi standard, 'najbolji interes djeteta iz perspektive djeteta', i pristup odlučivanju o sadržajima roditeljske skrbi koji se temelji na čvrstim temeljima empirijskih istraživanja.

Moj nedavni rad u American Journal of Family Therapy, "Arguments for an Equal Parental Responsibility Presumption in Contested Child Custody*," navodi šesnaest snažnih argumenata u prilog presumpciji zajedničkog roditeljstva u sporovima oko roditeljske skrbi, koji su predstavljeni iz perspektive koja je fokusirana na dijete, uz kliničke i empirijske dokaze u prilog svakog argumenta koji pobijaju suprotne tvrdnje. Zajedničko roditeljstvo rješava probleme sudačkih sklonosti i pogrešaka. Tih je šesnaest argumenata kako slijedi:

1. Zajedničko roditeljstvo čuva odnose djeteta s oba svoja roditelja

2.  Zajedničko roditeljstvo čuva odnose oboje roditelja sa svojom djecom

3.  Zajedničko roditeljstvo smanjuje sukob među roditeljima i spriječava obiteljsko nasilje

4.  Zajedničko roditeljstvo odražava preference i stajališta djece o njihovim potrebama i najboljim interesima

5.  Zajedničko roditeljstvo odražava preference i stajališta roditelja o njihovoj djeci i najboljim interesima te djece

6.  Zajedničko roditeljstvo odražava organizaciju skrbi o djetetu kakva je postojala prije razvoda

7.  Zajedničko roditeljstvo povećava kvalitetu odnosa roditelj-dijete

8.  Zajedničko roditeljstvo smanjuje roditeljski fokus na 'računanje vremena' i smanjuje parničenje

9.  Zajedničko roditeljstvo pruža roditeljima poticaj za dogovor, medijaciju i izradu Plana roditeljstva

10.  Zajedničko roditeljstvo pruža jasne i sustavne smjernice za sudačko donošenje odluka

11.  Zajedničko roditeljstvo smanjuje rizik i učestalost otuđenja od roditelja

12.  Zajedničko roditeljstvo omogućava ovrhu sudskih odluka, zato što su roditelji skloniji poštovati odlluku koja određuje podijeljenu roditeljsku skrb

13.  Zajedničko roditeljstvo ispunjava imperative socijalne pravde u odnosu na zaštitu prava djece

14.  Zajedničko roditeljstvo ispunjava imperative socijalne pravde u odnosu na roditeljski autoritet, autonomiju, jednakost, prava i odgovornosti

15.  Nema empirijskih dokaza da je model samostalne roditeljske skrbi na dobrobit djeteta

16.  Postoje emprijski dokazi da je presumpcija podijeljene roditeljske skrbi (koja je opoziva u slučaju dokazanog nasilja nad djetetom) na dobrobit djeteta

Mnogi od ovih rezultata jesu protivni danas zastarjelim istraživanjima i praksi koja prevladava i koja se smatra mudrom u području razvoda. Međutim, unutar zajednice znanstvenika koji se bave istraživanjem razvoda, izranja konsenzus da se u velikoj većini sporova oko roditeljske skrbi, gdje nema čimbenika obiteljskog nasilja, potrebe i interesi djece najbolje zadovoljavaju zaštitom značajnih odnosa s oba roditelja. Djeca trebaju i žele oba roditelja u svojim životima, izvan ograničenja odnosa "susreta i druženja" i "primarnog skrbnika". Zajedničko roditeljstvo, kao provediva i poželjna alternativa, jest "u najboljem interesu djeteta iz perspektive djeteta."

___________________________

Poveznica na izvornik: https://www.psychologytoday.com/blog/co-parenting-after-divorce/201204/sixteen-arguments-in-support-co-parenting

---

* "Argumenti za presumpciju ravnopravne roditeljske skrbi u sporovima oko skrbi nad djetetom" 

Zajednička izjava o implementaciji podijeljene roditeljske skrbi

Zaključci Second International Conference on Shared Parenting*

Posted Apr 06, 2016

Druga međunarodna konferencija o podijeljenoj roditeljskoj skrbi u organizaciji International Council on Shared Parenting (ICSP)** donijela je zaključke. Nakon uspješne prve konferencije o povezanosti empirijskih dokaza s psiho-socijalnom implementacijom podijeljene roditeljske skrbi, cilj ove druge konferencije bio je utvrditi najbolju praksu za zakonodavnu i psiholosocijalnu implementaciju podijeljene roditeljske skrbi. To je drugi međunarodni skup znansvenika, stručnjaka i predstavnika nevladinog sektora specijaliziranog na području podijeljene roditeljske skrbi iz više od dvadeset zemalja.

Kao i na prvoj koferenciji, o brojnim je važnim pitanjima postignut konsenzus. Svrha zaključaka druge konferencije je poslužiti kao vodič kreatorima obiteljskih zakona, kreatorima politika i stručnjacima diljem svijeta, a u vezi s implementacijom podijeljene roditeljske skrbi u zakonima, politikama i praksi.

Na konferenciji je postignut konsenzus po sljedećim pitanjima:

1. Budući da su istraživačka zajednica te stručnjaci prava i mentalnog zdravlja prepoznali podijeljenu roditeljsku skrb kao održivu organizaciju roditeljstva nakon razvoda roditelja, koja je optimalna za dječji razvoj i dobrobit, postignut je konsenzus da pravna i psiho-socijalna implementacija podijeljene roditeljske skrbi kao presumplcija treba uslijediti bez odgode, uz potpunu primjenu i podršku od strane stručnih tijela i udruženja.

2. Budući da podijeljena roditeljska skrb obuhvaća i podijeljene roditeljske ovlasti (donošenje odluka) i podijeljenu roditeljsku odgovornost za svakodnevno podizanje i dobrobit djece od strane majke i oca, sukladno dobi i stupnju razvoja djeteta, postignut je konsenzus da se pravna implementacija podijeljene roditeljske skrbi, koja uključuje pretpostavku podijeljene odgovornosti i pretpostavku podijeljenih prava u odnosu na roditeljstvo i majke i oca koji žive zajedno ili odvnojeno, mora ugraditi u zakone.

3. Budući da je podijeljena roditeljska skrb priznata kao najučinkovitiji način za smanjenje sukoba među roditeljima i za prevenciju prvog ispada obiteljskog nasilja, postignut je konsenzus da pravna i psiho-socijalna implementacija podijeljene roditeljske skrbi kao presumpcije treba slijediti s ciljem smanjenja sukoba među roditeljima nakon razvoda. Također je postignut konsenzus da se pravna i psiho-socijalna implementacija podijeljene roditeljske skrbi kao presumpcija treba posebno podržati u slučajevima visoko-konfliktnih obitelji te da je stručna tijela i udruge trebaju primijeniti i podržati u cjelosti.

4. Postignut je konsenzus da se gore navedeno ima primjenjivati na većinu djece i obitelji, ali ne u situacijama značajnog obiteljskog nasilja i nasilja nad djecom. U takvim bi slučajevima presumpcija podijeljene roditeljske bila oboriva, tj. bila bi praesumptio iuris tantum***.

Postignut je konsenzus da bi se prioritet budućih istraživanja na području podijeljene roditeljske skrbi trebao fokusirati na stjecište roditeljske skrbi i obiteljskog nasilja, uključujući zlostavljanje djeteta u svim oblicima. Također je postignut konsenzus da bi prioritet kako za znanstvenu, tako i za zajednicu pravnih i stručnjaka mentalnog zdravlja trebao biti razvoj pravne regulative i praktičnih uputa u odnosu na sigurnosne mjere u slučajevima utvrđenog obiteljskog nasilja.

5. Budući da postoji sve više dokaza da podijeljena roditeljska skrb može spriječiti otuđenje od roditelja i da je potencijalno lijek za postojeće situacije otuđenja od roditelja u razvedenim obiteljima, postignut je konsenzus da se nastavi s daljnjim istraživanjima održivosti podijeljene roditeljske skrbi u situacijama otuđenja od roditelja§§.

6. Budući da su terapijske i usluge medijacije od ključne važnosti za uspješnost organizacije podijeljene roditeljske skrbi, postignut je konsenzus da je dostupna mreža centara za obiteljske odnose koji pružaju usluge obiteljske medijacije te druge važne usluge podrške, ključna pri nastojanju uvođenja pravne i psiho-socijalne implementacije podijeljene roditeljske skrbi. Pozivamo vlade država na uspostavljanje takvih mreža kao nužnih dijelova uspostavljanja pravne presumpcije podijeljene roditeljske skrbi.

7. Pozivamo države članice da u cjelosti prihvate Council of Europe Resolution§ od 2 listopada 2015. Posebice ih pozivamo da prihvate sljedeće odredbe:

5.5. Da u svoje zakone uvedu princip podijeljenog stanovanja djeteta razvedenih roditelja sa svakim od roditelja.

5.9. Da podrže i razviju medijaciju unutar okvira pravnih postupaka u obiteljskim sporovima koji uključuju djecu.

Ovih sedam izjava postignutih konsenzusom odražava najnovije spoznaje i zaključke znanstvenika koji se bave istraživanjem razvoda, stručnjaka za djecu i obitelji i organizacija civilnog društva koje se bave podijeljenom roditeljskom skrbi nakon razvoda iz cijelog svijeta. Kao što je navedeno u posljednjoj izjavi, one su također sukladne nedavnoj (2015) Rezoluciji Vijeća Europe o ravnopravnoj i podijeljenoj roditeljskoj odgovornosti, koja je usvojena s uvjerljiva 46 glasa za, naspram 2 protiv. Ova Rezolucija poziva države članice da u svoje zakone uvedu princip podijeljenog stanovanja nakon razvoda roditelja. Rezolucija Vijeća Europe smatra se ključnom i odražava globalno značajnu promjenu obrasca za prihvaćanje podijeljenog roditeljstva kao nužnog za osiguranje ostvarenja najboljih interesa djece rastavljenih i razvedenih obitelji.

Delegati Druge međunarodne konferencije o podijeljenoj roditeljskoj skrbi usuglasili su se o tome da je došlo vrijeme kako za obiteljsko zakonodavstvo, tako i za stručnjake koji se bave s obitelji, da preuzmu odgovornost za svoje djelovanje u smjeru implementacije podijeljenog roditeljstva na široj globalnoj razini.

Treća konferencija ICSP planira se za kraj svibnja/početak lipnja 2017, u Bostonu.

Web stranica ICSP: www.twohomes.org/en_home

______________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://www.psychologytoday.com/blog/co-parenting-after-divorce/201604/consensus-statement-the-implementation-co-parenting

---

* Druga međunarodna konferencija o podijeljenoj roditeljskoj skrbi. Izraz 'podijeljena roditeljska skrb' označava zajedničko sudjelovanje u skrbi o djetetu/djeci.

** Međunarodno vijeće za podijeljenu roditeljsku skrb

*** Oboriva presumpcija (tj. u slučaju postojanja navedenog nasilja, presumpcija podijeljene roditeljske skrbi se ne bi primjenjivala)

§§ Kad je već nastalo otuđenje, danas znanstvenici i stručnjaci (Kruk, Warshak, Woodall, Childress, Baker i drugi) smatraju da je neophodno izdvajanje djeteta iz obitelji otuđitelja i donošenje odluke da dijete živi s prethodno odbačenim roditeljem uz obveznu terapiju za roditelje i za dijete, no za dijete tek nakon izdvajanja. O tome imamo više tekstova na našim stručnim blogovima.

§ Izvornik: http://assembly.coe.int/nw/xml/XRef/Xref-XML2HTML-en.asp?fileid=22220&lang=en

Nove spoznaje u razumijevanju otuđenja od roditelja

Implikacije istraživanja otuđenja od roditelja na intervencije u obitelji

Objavljeno 12. srpnja 2015

Dr. Richard Warshak s University of Texas objavio je novi rad u stručnom časopisu Professional Psychology: Research and Practice*, pod naslovom, "Ten Parental Alienation Fallacies that Compromise Decisions in Court and in Therapy"**. Otuđenje od roditelja je mentalno stanje u kojem dijete, obično ono čiji se roditelji nalaze u visoko-konfliktnom razvodu, ulazi u savez s roditeljem otuđiteljem i odbija odnos s drugim roditeljem bez legitimnog opravdanja. Warshakov rad namijenjen je ne samo znanstvenicima, već i stručnjacima mentalnog zdravlja, obiteljskim odvjetnicima i sucima. Svrha mu je utvrditi i ispraviti uobičajena kriva shvaćanja koja se odnose na istraživanja o otuđenoj djece te ispitati implikacije na procjenu i intervenciju u slučajevima otuđenja od roditelja. Rad sadrži važne preporuke za praksu terapeuta i pravnih stručnjaka.

Početna pozicija Dr. Warshaka je tvrdnja da su socio-pravne politike i terapijska i pravna praksa oblikovani krivim uvjerenjima o nastanku otuđenja od roditelja i o primjerenim intervencijama na način koji ne zadovoljava potrebe djece tijekom i nakon razvoda roditelja, te su zato protivne principu najboljeg interesa djeteta. Rad utvrđuje i ispituje deset krivih pretpostavki, pojedinačno i detaljno. Nema empirijskih dokaza koji bi potvrđivali bilo koju od tih pretpostavki.

Deset zabluda o otuđenju od roditelja:

1. Djeca nikad bez razloga ne odbacuju roditelja s kojim su provodila većinu vremena,

2. Djeca nikad bez razloga ne odbacuju majku,

3. Oboje roditelja jednako pridonose otuđenju djeteta od jednog roditelja,

4. Otuđenje je prolazna, kratkotrajna reakcija djeteta na razvod roditelja,

5. Odbacivanje roditelja je kratkotrajni zdravi mehanizam suočavanja djeteta,

6. Mala djeca koja žive s roditeljem otuđiteljem ne trebaju interveniciju,

7. Izražena volja otuđenih adolescenata treba biti dominantna u sudskoj odluci,

8. Djeca koja izgledaju kao da dobro funkcioniraju izvan obitelji ne trebaju intervenciju,

9. Teško otuđenoj djeci najbolje se pomaže tradicionalnim terapijskim tehnikama dok i dalje žive s odabranim roditeljem,

10. Odvajanje djece od roditelja otuđitelja je traumatično.

Rad daje sažetak istraživanja otuđenja od roditelja koja su provedene tijekom proteklog desetljeća. Kao i u slučaju Warshakova (2014) rada "Social Science and ParentingPlans for Young Children: A Consensus Report,"*** i ovaj rad podržava podijeljenu roditeljsku skrb kao najbolju za ostvarivanje interesa djeteta razvedenih roditelja i kao lijek protiv otuđenja od roditelja. Rad je važan doprinos razumijevanju najčešćih pogrešaka u sudskoj praksi i socijalnim politikama u ovom području, kao i u praksi stručnjaka mentalnog zdravlja. Implikacije na intervencije s djecom i obiteljima trebale bi biti predmet našeg posebnog interesa.

Posljednja je zabluda najkontroverznija, to je "Odvajanje djece od roditelja otuđitelja je traumatično." Otuđivanje i izolacija od roditelja od strane drugog roditelja u odsustvu rješenja o zaštiti djeteta, štetno je za dijete i samo je po sebi pitanje zaštite djeteta. Za djecu je ključno da se ponovno zbliže s otuđenim roditeljem, idealno bi bilo uz podršku drugog roditelja, što nužno podrazumijeva privremeno odvajanje od toga roditelja. Međutim, potpuno i trajno odvajanje od roditelja otuđitelja, može također biti oblik otuđivanja.ª

Druga zabluda koja je posebno privukla moju pažnju jest "Mala djeca koja žive s roditeljem otuđiteljem ne trebaju intervenciju." Teško mi je povjerovati da takva pretpostavka još uopće postoji, no neki stručnjaci i kreatori politika uporno poriču realnost otuđenja od roditelja. Činjenica da "sindrom otuđenja od roditelja" nije utvrđen u Diagnostic and Statistical Manual of the American Psychiatric Association, Peto izdanje (DSM-V), ne znači da otuđenje od roditelja ne postoji; kao što pokazuju Warshakova konsenzualna izjava i druge meta-analize, otuđenje od roditelja je puno učestalija pojava nego što se uobičajeno smatra.

Osim toga, kao što je Warshak napisao, iako DSM-V nema navedenu dijagnozu "otuđenja od roditelja", DSM-V uključuje, pod naslovom "Relacijski problemi" i podnaslovom "Problemi povezani s obiteljskim odgojem", dvije dijagnostičke kategorije koje opisuju djecu koja su iracionalno otuđena od jednog roditelja. Prva je "Problem odnosa roditelj-dijete", koja glasi "Najčešće je problem odnosa roditelj-dijete povezan s poremećenim funkcioniranjem u domeni ponašanja te u kognitivnoj ili afektivnoj domeni." Primjeri poremećnog kognitivnog funkcioniranja uklučuju domenu odnosa otuđenog djeteta prema odbačenom roditelju: "pripisivanje negativnih namjera drugome, neprijateljstvo prema drugome ili neutemeljeno okrivljavanje drugoga, neopravdani osjećaji udaljavanja."

Druga DSM-V kategorija koja opisuje otuđenu djecu jest "Dijete pogođeno problemima odnosa roditelja". Ova se kategorija koristi kad su fokus kliničke pažnje negativne posljedice neslaganja među roditeljima (npr. visoka razina sukoba, distres ili ocrnjivanje) na dijete u obitelji. Opisi kognitivnih, emocionalnih i problema ponašanja djece koja bezrazložno odbaciju jednog roditelja u sjeni ocrnjivanja toga roditelja od strane drugog roditelja jasno pripada ovoj kategoriji. Široko prihvaćanje koncepta bezrazložnog odbacivanja jednog roditelja pokazuje se u empirijskim istraživanjima a DSM-V vodi tomu da stručnjaci koji poriču postojanje otuđenja od roditelja teško mogu zadržati vjerodostojnost.

A ipak, roditelji koji odbijaju odgovornost zato što njihovo dijete odbacuje drugog roditelja i dalje imaju podršku među zagovornicima koji tvrde da je koncept neopravdanog otuđenja od roditelja štetan za dijete. Oni tvrde da je taj koncept pravna strategija koju koriste nasilni roditelji da bi opravdal strah i mržnju koju njihova djeca osjećaju prema njima. Prema takvim stajalištima, ukratko, djeca koja odbacuju roditelje uvijek imaju valjane razloge i svi "omraženi roditelji" ne mogu kriviti nikoga drugog za svoju patnju, osim sebe samin. Takvi zagovornici odbacuju bilo kakvu mogućnost da djetetova odbacivanje jednog roditelja može imati pretežno iracionalne korijene.

Nasuprot poricanju postojanja problema, imamo konsenzualnu izjavu o poželjnosti podijeljenog roditeljstva za većinu djece nakon razvoda roditelja (Warshak, 2014). U situacijama otuđenja, ponašanje odabranog roditelja jest psihičko zlostavljanje kad manipulira i utječe na dijete da bi sudjelovalo u lišavanju sebe ljubavi, podrške i uključenosti drugog roditelja. Poricanje ovog oblika zlostavljanja djece, kako piše Warshak, podsjeća na društveno poricanje pojave fizičkog i seksualnog zlostavljanja djece tijekom ranog dvadesetog stoljeća. To je poricanje potaklo istraživanja toga mogu li djeca odbaciti roditelja čije ponašanje ne opravdava odbacivanje, i može li odbacivanje biti posljedica utjecaja odabranog roditelja. Istraživanje provedeno na Association of Family and Conciliation Courts’ annual (2014) conferenceªª pokazalo je da se 98% sudionika usuglasilo "podržavajući osnovnu postavku otuđenja od roditelja: jedan roditelj može manipulirati djetetom da bi ono odbacilo drugog roditelja koji ne zaslužuje biti odbačen."

Za dijete su biopsihosocijalne-duhovne posljedice otuđenja od roditelja pogubne. I za odbačenog roditelja i za dijete, prekid i onemogućavanje kontakta u slučajevima kad nije bilo zanemarivanja ili zlostavljanja, predstavljaju okrutan i neprimjeren tretman. Suprotstavljački sudski postupci često dodaju sol na ranu kako roditelja, tako i djece. Ovo novo istraživanje koje razotkriva zablude o otuđenju od roditelja predstavlja poziv na akciju. Kao oblik zlostavljanja djeteta, otuđenje od roditelja je ozbiljno pitanje zaštite djeteta zato što potkopava temeljne principe društvene pravde za djecu: pravo da poznaje i uživa skrb oboje svojih roditelja.

Reference

Warshak, R. (2015). Ten Parental Alienation Fallacies that Compromise Decisions in Court and in Therapy. Professional Psychology: Research and Practice.

Warshak, R. (2014). Social Science and Parenting Plans for Young Children: A Consensus Report. Psychology, Public Policy and Law.

_____________________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://www.psychologytoday.com/blog/co-parenting-after-divorce/201507/recent-advances-in-understanding-parental-alienation

---

* Profesionalna psihologija: Istraživanja i praksa

** "Deset zabluda o otuđenju od roditelja koje negativno utječu na odluke suda i terapeuta". Izvorni rad Dr Warshaka u posjedu je Udruge Dijete-razvod i moguće ga je dobiti na uvid i čitanje.

*** Društvene znanosti i Planovi roditeljstva za malu djecu: Konsenzualno izviješće (ovaj je izvorni rad Dr Warshaka  u posjedu je Udruge Dijete-razvod i moguće ga je dobiti na uvid i čitanje).

ª Zato postoje protokoli prema kojima se nakon perioda oporavka djeteta, u djetetov život ponovno uvodi roditelj otuđitelj, a sve s ciljem da dijete ima zdrave odnose s oba roditelja. Takve protokole imaju Warshak, Woodall, Childress...

ªª Udruženje obiteljskih i mirovnih sudaca – godišnja (2014) konferencija

Otuđenje od roditelja i efekt promatrača

Borba protiv ravnodušnosti prema patnji drugih

Objavljeno 25. svibnja 2016.

Ovo je istinita priča. Jedan je roditelj nedavno nazvao lokalni Family Maintenance Enforcement Program* zato što su ga pismom izvijestili da ih može nazvati ako bude imao bilo kakvih pitanja u vezi sa skrbi o djetetu. Njegovo je "pitanje" zapravo tijekom perioda od 13 godina prisilnog otuđenja od djeteta eskaliralo do dubokog straha za zdravlje i dobrobit njegova sina, koji je sad bio u svojim dvadesetima. Unatoč poziva agencije da ih može nazvati, na njegovo očajničko preklinjanje upućeno djelatniku koje je radio na navedenom programu, kratak odgovor koji je dobio bio je da otuđenje od roditelja nije pitanje od profesionalnog značaja za agenciju zato što se "još raspravlja o tome postoji li uopće otuđenje od roditelja" i drugo, da agencija za njega ne može učiniti apsolutno ništa. Zatim je službenik agencije naglo prekinuo telefonski razgovor.

Tragično je da roditelji otuđeni od svoje djece, kad traže pomoć stručnjaka pravne i struke mentalnog zdravlja, struke socijalne skrbi te od svakoga tko će ih saslušati, često izvještavaju o tom nedostatku pozitivne reakcije na njihove očajničke pokušaje da nađu nekoga tko će intervenirati u tom teškom zlostavljanju djece. Dok prikupljaju hrabrost da prevladaju svoj sram i progovore o svojim strahovima, tjeskobi i dubokoj tuzi, kulturalna reakcija je slaba, njihova se ranjenost često ignorira, ili ih se čak ismijava i izruguje im se. U rijetkim situacijama kad se roditelje sasluša, rijetko se nudi bilo kakva podrška u slučaju problema otuđenja od roditelja. Sve su te reakcije ilustracije "efekta promatrača,"# što su uobičajene reakcije na izviješća o otuđenju ne samo u laika, već također, što je uznemirujuće, u stručnjaka koji se bave s djecom i obiteljima.

U takvom se ozračju otuđeni roditelji osjećaju isključenima i dodatno otuđenima, izoliranima i osamljenima, a njihova djeca ostaju izložena rizicima. Učinak promatrača jest stav ravnodušnosti i apatije, jednostavno odbijanje da se uključi i ponudi pomoć drugome u potrebi. Zato većina otuđenih roditelja opravdano strahuje od razotkrivanja otuđenja, traume i zlostavljanja nad njihovom djecom i nad njima samima. Opetovano ih se izlaže efektu promatrača, a to osobito čine stručnjaci pomagačkih zanimanja.

Efekt "stručnjaka promatrača" pri kojem nedjelovanje drugih obeshrabruje pružatelje stručnih usluga te zato ne interveniraju u hitnim stanjima, odnosi se na fenomen otuđenja od roditelja. Glavne značajke efekta promatrača, uključujući nejasnoću, nevoljkost da se djeluje, nedostatak empatije, percipiranje zlostavljanja kao "normalnog", straha od toga da sami ne postanu cilj roditelja otuđitelja, raspršenost odgovornosti, sve je to prisutno u situacijama otuđenja od roditelja u koje su uključeni stručnjaci.

Među stručnjacima postoji ambivalencija i nesigurnost unatoč svemu što o otuđenju od roditelja kažu istraživanja; nerijetko, umjesto da urone u štivo i educiraju se temeljem istraživanja, stručnjaci promatraju reakcije ostalih pružatelja usluga da bi odlučili je li potrebna intervencija. Ako utvrde da drugi ne reagiraju na situaciju, promatrači će sebi protumačiti da situacija nije hitna i neće intervenirati, što je primjer pluralističkog neznanja. Rijetki ljudi žele biti prvi koji će reagirati u situaciji nesigurnosti, osobito ako im nedostaje empatija prema patnjama onih koji su time pogođeni; a spori su u pomaganju žrtvi zato što vjeruju da će netko drugi preuzeti odgovornost. Upravo tu poricanje otuđenja od roditelja od strane nekih stručnjaka koji rade na području mentalnog zdravlja proizvodi najveću štetu.

Fenomen promatrača osobito je tragičan i uznemirujući zato što je otuđenje od roditelja jedan od najtežih, iako velikim dijelom neprepoznatih oblika psihičkog zlostavljanja djece i pogađa puno veći broj djece (u Sjevernoj Americi), nego što se prije mislilo. Ponašanja i postupci roditelja otuđitelja obuhvaćaju psihičko zlostavljanje pri manipulaciji i pritiska na djecu da sudjeluju u lišavanju sebe samih ljubavi, podrške i uključivanja drugog roditelja. Poricanje i ravnodušnosti prema ovom obliku zlostavljanja djece podsjeća na poricanje pojave fizičkog i seksualnog zlostavljanja djece početkom dvadesetog stoljeća (Warshak, 2015). Otuđenje od roditelja također je oblik psihičkog obiteljskog nasilja, jer je patnja ciljanog roditelja duboka i beskrajna, i predstavlja kompleksnu traumu velikog intenziteta (Kruk, 2011).

Prema autoru Bernetu (2010), ne samo da postoje brojna istraživanja koja potvrđuju postojanje i štetu od otuđenja od roditelja, s više od 500 radova na tu temu, već postoje objavljena svjedočanstva tisuća odraslih koji potvrđuju patnju svojeg djetinjstva, i drugih osoba koje su traumatizirane bespomoćno promatrajući kako im se odnos s vlastitom djecom uništava. Harman & Biringen (u tisku) na reprezentativnom su uzorku u SAD-u našli zapanjujuću stopu od 13,4% roditelja koje je drugi roditelj otuđio od jednog ili više djece, pri čemu je u polovice uzorka u pitanju teško otuđenje. Ovaj postotak predstavlja približno 10,5 milijuna roditelja samo u SAD-u** Već i sama proširenost otuđenja od roditelja ukazuje na to da je to jedan od najvećih društvenih problema i pitanje društvene pravde za djecu i obitelji. To ovaj problem, iz područja nezainteresiranog izvještavanja, seli u područje akcije.

A problem je u sljedećem: neaktivnost stručnjaka usprkos opsežnim dokazima o značajnoj i teškoj šteti koju otuđenje od roditelja nanosi djeci i roditeljima. Stvarni je problem indiferentnost stručnjaka mentalnog zdravlja i pravnih stručnjaka koji poriču postojanje otuđenja od roditelja kao da nisu svjesni postojećih istraživanja, te time pridonose šteti koja pogađa djecu i roditelje zbog njihove neaktivnosti. Veliki je problem nedostatak profesionalnih kompetencija u stručnjaka, kako pri procjeni, tako i pri tretmanu otuđenja od roditelja. Mnogim stručnjacima mentalnog zdravlja nedostaju znanja i kompetencije za rad s ovom populacijom*** (Lorandos et al, 2013; Baker & Sauber, 2012).

Ovo nije prihvatljivo stanje stvari. Stručnjaci mentalnog zdravlja moraju preuzeti odgovornost, kako za svoje poricanje, tako i za svoju neaktivnost. Pružatelji profesionalnih usluga imaju dužnost podržavati roditelje u ispunjavanju njihovih roditeljskih odgovornosti prema potrebama svoje djece. Zanemarijvanje primarne potrebe djece za ljubavlju i skrbi od oba roditelja nakon razvoda zahtijeva proaktivni pristup stručnjaka koji imaju znanja te stručnjaka mentalnog zdravlja koji rade s ovom populacijom.

Kad govorimo o otuđenju od roditelja, problem je u sustavu; to znači da korijeni otuđenja leže prvenstveno u suprotstavljačkoj prirodi sudskog odlučivanja o roditeljstvu nakon razvoda. Roditelje se postavlja u situaciju da se bore nastojeći dobiti odluku da će djeca živjeti s njima, ili samostalnu skrb nad djecom, a sustav nagrađuje one koji su vješti u neprijateljskim bitkama. Roditelji često dobijaju slučaj na sudu na način da ocrnjuju roditeljstvo drugog roditelja, da se bave otuđujućim ponašanjima, što sve potiče otuđujuća ponašanja. Kad jednom dobije sudsku odluku, roditelj s kojim dijete živi, dolazi u poziciju da se može nekažnjeno osvećivati, siguran da roditelj s kojim dijete ne živi ima mala ili nikakva prava. Izreka "moć kvari, a apsolutna moć kvari apsolutno" istinita je u odlukama o primarnom skrbniku. Time uklanjanje podobnog roditelja koji voli dijete iz života djeteta, usudim se tvrditi, već samo po sebi jest jedan oblik otuđenja od roditelja, jer se djeci oduzima rutinska skrb i odgoj jednog roditelja, kao i njegove šire obitelji.

Zajednička roditeljska skrb, s druge strane, smanjuje rizik i pojavu otuđenja od roditelja, zato što djeca nastavljaju imati značajne odnose s oboje roditelja i manje su podložna toksičnom utjecaju roditelja otuđitelja. Istodobno, kako zajedničko roditeljstvo ne prijeti potencijalnim gubitkom njihova odnosa s djecom, roditelji su manje skloni ocrnjivati drugog roditelja u naporima da pojačaju vlastiti osjećaj roditeljskog identiteta i dobiju odluku o primarnoj skrbi.

Zato je potrebno da pružatelji usluga zagovaraju zajedničko roditeljstvo u interesu djece i obitelji s kojima rade.

Prema riječima Dietricha Boenhoffera, "Šutnja o zlu, je zlo. Ne govoriti jest govoriti. Ne djelovati jest djelovati." Svatko od nas ima veliku potencijalnu moć djelovanja da bi pomogao onima kojima treba pomoć, i moć utjecaja na druge da djeluju. Iznad svega, kad se radi o otuđenju od roditelja kao uglavnom neprepoznatom obliku zlostavljanja djece i obiteljskog nasilja, poruka kako stručnjacima, tako i laicima treba biti, "Ne budi promatrač." Djelovanje zahtijeva moralnu hrabrost, a u slučajevima otuđenja od roditelja, potrebno je žurno djelovanje¨.

Reference

Baker, A. & Sauber, R. (2012). Working with Alienated Children and Families: A Clinical Guidebook. New York: Routledge.

Bernet, W. (2010). Parental Alienation, DSM-V, and ICD-11. Springfield: Charles C. Thomas.

Harman, J. & Biringen, Z. (In Press). Prevalence of Parental Alienation Drawn from a Representative Poll, Children and Youth Services Review.

Kruk, E. (2011). Divorced Fathers: Children’s Needs and Parental Responsibilities, Halifax: Fernwood Publishing.

Lorandos, D. et al. (2013). Parental Alienation: The Handbook for Mental Health and Legal Professionals. Springfield: Charles C. Thomas.

Warshak, R. (2015). Ten Parental Alienation Fallacies that Compromise Decisions in Court and in Therapy. Professional Psychology: Research and Practice¨¨.

___________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://www.psychologytoday.com/blog/co-parenting-after-divorce/201605/parental-alienation-and-the-bystander-effect

---

* Program za očuvanje obitelji

# Drugi naziv za efekt promatrača je apatija promatrača što se opisuje kao sklonost svijedoka nesreće, zločina ili druge hitne situacije ka izbjegavanju pružanja pomoči žrtvi – posebice kad je tih promatrača više. Psihologijska su istraživanja došla do zaključka da pojedinci, kad se nalaze u skupini, uvijek očekuju i žele da netko drugi pomogne, a ne oni sami.

** U Hrvatskoj bi to, s obzirom na ukupni broj djece i nešto manju stopu razvoda, te onda broj djece razvedenih roditelja, uz primjenu istog postotka bilo oko 30.000 djece. Tome treba pridodati i puno veći broj starijih od 18 godina koji su već prije prekinuli svaki kontakt s jednim roditeljem – takav se odnos teško može popraviti bez stručne pomoći za koju mi nemamo specifično educiranih stručnjaka.

*** U Hrvatskoj još postoji i dodatni problem da Etički kodeks Psihološke komore ne propisuje da stručnjak mentalnog zdravlja ne smije obavljati rad u onim podučjima psihologije za koja nije posebno educiran i specijaliziran (npr. roditeljstvo nakon razvoda, koje je sasvim specifično te zahtijeva edukaciju u području obiteljskih sustava, poremećaja ličnosti i poremećaja temeljnog motivacijskog sustava u mozgu - sustava privrženosti).

¨ Značajno je da Kanada ima Prof. Edwarda Kruka i druge stručnjake koji rade na podizanju javne svijesti i edukaciji stručnjaka. Mi takve stručnjake za sad nemamo. Zato imamo ove tekstove koje će naši stručnjaci pročitati i o njima promisliti.

¨¨ Ovaj je rad u posjedu udruge na engleskom jeziku i dostupan zainteresiranima da ga pročitaju.

Krivo tumačenje otuđenja od roditelja

Pogrešno shvaćanje otuđenja kao opravdanog udaljavanja djeteta od roditelja

Objavljeno 24. kolovoza 2016. u Psychology Today

U prethodnom tekstu o ovoj temi, napisao sam da roditeljsko "odricanje od odgovornosti" kad djeca odbacuju drugog roditelja i dalje ima pristaše među zagovornicima koji smatraju da je tvrdnja o postojanju neopravdanog odbacivanja roditelja štetna za djecu. Oni ustraju na tome da je koncept otuđenja od roditelja zapravo pravna strategija koju koriste nasilni roditelji da bi odagnali vlastitu krivnju za strah i mržnju svoje djece prema sebi. Pritom ti zagovornici tvrde da djeca koja odbacuju roditelje uvijek za to imaju valjane razloge, i da su svi "omraženi roditelji" sami odgovorni za svoju sudbinu.

Međutim, kako su Richard Warshak i drugi dokazali, to je pogrešna tvrdnja koja pojačava "učinak promatrača" koji prevladava među stručnjacima mentalnog zdravlja i pravne struke kad se radi o žrtvama otuđenja o čemu sam pisao u svojem prethodnom tekstu. Ta ravnodušnost prema dubokoj patnji otuđene djece i roditelja ima pogubne posljedice.

Linda Gottlieb zašla je dublje u pojavu sklonosti stručnjaka da zamijene otuđenje opravdanim udaljavanjem od roditelja. Glavni razlog za ovaj trend, piše ona, jest taj što su slučajevi otuđenja od roditelja kontraintuitivni* te čak i neki iskusni stručnjaci obiteljsku dinamiku u tim situacijama krivo tumače. Ta kriva tumačenja vode do brojnih kognitivnih pogrešaka koje onda vode i do pogrešaka u donošenju stručnih odluka. Posljedično tomu, mnogi stručnjaci okrivljuju ciljanog roditelja za doprinos tomu da ga je dijete odbacilo, dok se roditelja otuđitelja najčešće oslobađa odgovornosti. Skloni smo vjeru pokloniti roditelju s kojim dijete živi. Ovo se naročito odnosi na slučajeve kad je roditelj otuđitelj majka; Jeniffer Harman i sur., (2016) utvrdile su spolne predrasude u percepciji otuđenja: otuđujuća ponašanja smatraju se manje negativnima kad ih ispoljavaju majke nego kad ih ispoljavaju očevi. Zato će se, dok stručnjaci ne steknu suštinsko razumijevanje stvarne dinamike otuđenja od roditelja, teški slučajevi otuđenja od roditelja zanemarivati, a molbe odbačenih roditelja za pomoć ignorirati.

Kako to da se događa, pita Gottlieb, da iskusni stručnjaci mentalnog zdravlja u takvim slučajevima toliko griješe, da nisu u stanju otuđenje od roditelja procijeniti bolje od laika? Prvo, stručnjacima koji imaju zadatak vještačiti u sporovima oko roditeljske skrbi, ili koji zastupaju dijete na sudu nedostaju obrazovanje i ekspertiza na području otuđenja. Otuđenje od roditelja jest visoko specijalizirano područje stručnog rada, subspecijalnost na području obiteljske terapije koja zahtijeva specijalna znanja i vještine. Većina stručnjaka mentalnog zdravlja i pravne struke koji rade s djecom i obiteljima koje se razvode, imaju malo, ili nimalo specijalističkog obrazovanja na tom području.

Zbog toga većina i stručnjaka mentalnog zdravlja i onih pravne struke vjeruju da, ako dijete odbacuje roditelja, onda je taj roditelj morao nešto učiniti. Teško im je povjerovati da se dijete svrstava uz nasilnog, uz roditelja otuđitelja. Također brkaju patološku stopljenost** sa zdravim odnosom povezanosti. Naivnom će promatraču bliskost i ljepljive karakteristike stopljenog odnosa roditelj-dijete izgledati normalno, čak zdravo. Ali je to daleko od zdravog. Rezultat takvog disfunkcionalnog odnosa jest da otuđena djeca gube svoju individualnost, potiskuju svoje prirodne osjećaje ljubavi i potrebe za odbačenim roditeljem i izmanipulirana su sukladno zahtjevima roditelja otuđitelja. To je ekstremno opasno i štetno za dijete.

Prema Gottlieb, kad upadnu u kognitivne pogreške, stručnjaci mentalnog zdravlja i pravne struke kojima nedostaje ekspertiza u području otuđenja djeteta, podložni su i takvim sklonostima zbog kojih da je roditelj otuđitelj kompetentan a odbačeni to nije – razmišljajući pritom natraške. Npr., odbačeni će roditelj pokazivati simptome anksioznosti, depresije i straha, što će mnoge stručnjake navesti da da postave dijagnozu poremećaja ličnosti toga roditelja. Neće uspjeti razumjeti da su ti simptomi situacijski i da ih upravo otuđenje održava, što je primjer osnovne atribucijske pogreške***. Jednako tako stručnjaci lako pogrešno zaključuju da je ljutnja odbačenog roditelja rezultat manjkavosti njegova karaktera, a ne rezultat traume zbog otuđenosti od djeteta. Nakon što su ga drugi roditelj i dijete maltretirali, nakon što je lažno optužen za zlostavljanje vlastitog djeteta, i često financijski iscrpljen ili gurnut u bankrot, dok njegove molbe za pomoć ignoriraju stručnjaci unutar sustava mentalnog zdravlja i pravosuđa, koje je preuzeo roditelj otuđitelj, čak će i emocionalno najstabilniji odbačeni roditelj postati zbog svega toga anksiozan i ljut.

Druga uobičajena pogreška koju ističe Gottlieb, jest propust stručnjaka da adekvatno razmotre suštinu situacije. Ako je primarni problem otuđenje, tad je, po definiciji, ponašanje odbačenog roditelja prije bilo općenito prihvatljivo i nije bilo dokaza zlostavljanja ili zanemarivanja. Njegovo ili njezino funkcioniranje bilo je adekvatno, i odnos s djetetom bio je dobar ili normalan. Neki stručnjaci ignoriraju te kritične elemente povijesti obitelji, previše naglašavajući svoja osobna razmatranja, a premalo razmatrajući odnos roditelj-dijete kakav je bio prije.

Imajući na umu ogromnu odgovornost stručnjaka koji interveniraju u živote djece, moramo koristiti najviše standarde profesionalnog ponašanja i etike. To znači odabir samo onih stručnjaka koji imaju odgovarajuće obrazovanje i vještine da se mogu baviti takvim slučajevima. Trebamo više obrazovanja i stručnog znanja za procjenu otuđenja od roditelja. Još je važnije i od životne je važnosti uspostaviti zajedničko roditeljstvo nakon razvoda roditelja u temelje obiteljskog zakona upravo kad su roditelji u sukobu te definirati smjernice o odlučivanju tko će biti primarni skrbnik nad djetetom.

Kad se pak radi o otuđenju od roditelja, "poznat ćete ih po djelima njihovim." Do one razine do koje je roditelj stopljen i do koje je dijete pretvorio u svog roditelja, do razine do koje ocrnjuje drugog roditelja pred djetetom, ili do koje obeshrabruje odnos djeteta s drugim roditeljem, do te se razine taj roditelj ponaša aktivno otuđiteljski. Pravilnu procjenu možemo obaviti samo na temelju njegovih ponašanja i postupanja, a ne na temelju onoga što taj roditelj govori.

Reference:

Harman, J. J., Biringen, Z., Ratajack, E. M., Outland, P. L., & Kraus, A. (2016). Parents Behaving Badly: Gender Biases in the Perception of Parental Alienating Behaviors (Roditelji koji se ponašaju loše: Rodne predrasude u percepciji otuđujućih ponašanja). Journal of Family Psychology.

Gottlieb, L.J. (2012). The Parental Alienation Syndrome: A Family Therapy and Collaborative System Approach to Amelioration (Sindrom otuđenja od roditelja: Obiteljska terapija i sustavno suradnički pristup oporavku), Springfield, IL: Charles C Thomas Publishers.

Warshak, R. (2015). Ten Parental Alienation Fallacies that Compromise Decisions in Court and in Therapy (Deset pogrešaka u shvaćanju otuđenja od roditelja, koje su štetne za odluke suda i terapiju). Professional Psychology: Research and Practice.

___________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://www.psychologytoday.com/blog/co-parenting-after-divorce/201608/professional-misunderstanding-parental-alienation

---

* suprotni našem očekivanju

** enmeshment, konfluencija, disfunkcionalna bliskost

*** osnovna atribucijska pogreška dovodi do potvrde stereotipa – uključuje pripisivanje posljedica pretpostavljenom uzroku, bez stvarne analize bilo uzroka, bilo posljedica