Razdvajanje prijašnjih bračnih sukoba od današnjih
roditeljskih odgovornosti
Objavljeno 15.05.2012.
Stručnjaci pravne i struke mentalnog zdravlja
podjednako i često pretpostavljaju da je, kad se roditelji ne mogu dogovoriti o
organizaciji roditeljske skrbi i kad su u visoko-konfliktnom odnosu,
podijeljena roditeljska skrb kontraindicirana. Vjeruje se da će djeca biti u
središtu sukoba roditelja, te da je izlaganju trajnom sukobu izrazito štetno za
djecu. U mnogim pravnim sustavima postoji pravna presumpcija protiv
podijeljenog roditeljstva u visoko-konfliktnim slučajevima. Rezultat toga je da
roditelji koji žele samostalnu roditeljsku skrb ili koji žele biti primarni
skrbnici djeteta nakon razvoda, često svoj slučaj opisuju kao
visoko-konfliktni. Roditelji mogu pretjerivati u vezi s opsegom sukoba, ili ga
mogu namjerno izazivati da bi izbjegli sudsko rješenje o podijeljenoj
roditeljskoj skrbi.
Nesporno je da je trajni, neriješeni izraženi sukob
među roditeljima štetan za djecu razvoda. Ono što je sporno te o čemu
stručnjaci pravne i struke mentalnog zdravlja te kreatori politika raspravljaju
jest vrsta organizacije roditeljstva koja je najbolja za djecu u
visoko-konfliktnim situacijama, kao i količina vremena koju bi u takvim
slučajevima dijete trebalo provoditi sa svakim od roditelja.
Dugo su istraživanja podržavala stav da je
podijeljenog roditeljstvo u situacijama visokog konflikta štetno za djecu.
Međutim su u novije vrijeme ta istraživanja podvrgnuta analizi i nađeno je da
su manjkava te su iz toga nalaza izronili drugačiji stavovi. Prijašnja su
istraživanja ispitivala učestalost kontakata i učestalost prelazaka između
majčinog i očevog doma i našla su negativne ishode za djecu u situaciji visokog
konflikta; to znači da su djeca bila izložena sukobu roditelja tijekom čestih
prelazaka između dva doma. Kad je učestalost prelazaka smanjena, i kad su
visoko-konfliktni roditelji izbjegavali međusobni kontakt tijekom prelazaka
djeteta od jednoga drugomu te su štitili dijete od svojeg sukoba, ti su
negativni učinci nestali.
Novija su istraživanja analizirala stvarno
roditeljsko vrijeme naspram učestalosti kontakta (rjeđi prelasci, ali
podijeljeno ili ravnopravno roditeljsko vrijeme), i utvrdila su ne samo da
podijeljeno roditeljstvo nije štetno u visoko konfliktnim situacijama, već da
ono može ublažiti štetne učinke visokog konflikta: topao odnos s oba roditelja
za djecu je zaštitni čimbenik.
Čini se da je unutar područja istraživanja razvoda
postignut konsenzus kad se radi o visokom konfliktu i roditeljstvu nakon
razvoda. Robert Bauserman je 2002., u svojoj meta-analizi 33 rada koja su
uspoređivala ishode za djecu u samostalnoj naspram podijeljene roditeljske
skrbi, zaključio da podijeljena roditeljska skrb pridonosi dobrobiti djece
neovisno o roditeljskom sukobu. Negativni učinci roditeljskog sukoba najčešće
su rezultat činjenice da u visoko-konfliktnim situacijama očevi gube kontakt sa
svojom djecom. Marsha Kline Pruett je u svojem radu 2003. utvrdila da se
negativni učinci roditeljskog sukoba na dobrobit djece ublažavaju uključivanjem
oca. Fabricius i Luecken su 2007., analizirajući mišljenja same djece,
zaključili da podijeljena roditeljska skrb pridonosi dobrobiti djece kako u
nisko-konfliktnim, tako i u visoko-konfliktnim situacijama. Tako istraživanja
ne podržavaju pretpostavku da bi se količina roditeljskog vremena trebala
ograničavati u slučaju visokog konflikta. Visoki konflikt se ne bi trebao
koristiti kao opravdanje za ograničenje djetetova kontakta s bilo kojim od roditelja.
Druga su istraživanja pokazala da se samostalna
roditeljska skrb povezuje s pojačavanjem ili stvaranjem sukoba, jer se oko pola
svih slučajeva prvog nasilja u obitelji javlja nakon rastave, unutar konteksta
suprotstavljačkog sustava samostalne roditeljske skrbi prema kojem
"pobjednik dobiva sve".
Imajući na umu važnost sudske odluke, to ne bi
trebalo iznenađivati, zato što strah i neprijateljstvo jako rastu kad
roditeljima zaprijeti potencijalni gubitak djeteta. Istraživanja su utvrdila da
ograničavanje sudjelovanja očeva u životima njihove djece korelira s razinom
neprijateljstva prema bivšim suprugama. U situaciji samostalne roditeljske
skrbi sukob među roditeljima povećava se, dok se u situaciji podijeljene
roditeljske skrbi s vremenom smanjuje; kad ni jednom roditelju ne prijeti
gubitak vlastite djece, sukob se smiruje.
Umjesto da prihvaćamo da je visoki konflikt
neizbježan pri razvodu, naš bi cilj trebao biti umanjiti ga. Podijeljena
roditeljska skrb pruža poticaj za suradnju roditelja, pregovore, medijaciju i
razvoj planova roditeljstva. Većina roditelja u stanju je uspješno naučiti kako
minimizirati sukob kad su za to motivirani, a podijeljena roditeljska skrb daje
poticaj za to.
Radi pomoći roditeljima u smanjenju sukoba u
situaciji razvoda, razvijene su brojne specijalizirane intervencije* uključujući terapijsku obiteljsku medijaciju, programe za
edukaciju roditelja i roditeljsku koordinaciju. Ključna strategija jest držanje
roditelja fokusiranim na potrebe svoje djece i povećanje roditeljske
usklađenosti s potrebama djece. Glavni terapijski zadatak u radu s
visoko-kofliktnim obiteljima jest pomoć roditeljima koji se razvode da odvoje
svoja prethodna partnerska neprijateljstva od tekućih roditeljskih
odgovornosti. Roditelji koji to nisu u stanju prihvatiti, imaju mogućnost
paralelnog podijeljenog roditeljstva. S vremenom, kad se prašina slegne,
paralelno roditeljstvo može se zamijeniti kooperativnijom organizacijom
podijeljene/zajedničke roditeljske skrbi.
I na koncu, važno je razlikovati različite vrste
visokog konflikta. Sukob je normalni dio svakodnevnog života. Potpuna zaštita
djece od normalnog svakodnevnog sukoba može zapravo djeci biti loša usluga,
zato što sukob pruža priliku za rješavanje nesuglasica, cijeljenje i pomirenje.
Sukob nije za djecu inherentno loš. Samo je trajni, neriješeni sukob opasan za
djecu. I djecu treba zaštiti od nasilja i zlostavljanja, djecu razvoda jednako
kao i svu ostalu djecu. To uključuje i situacije u kojima su djeca izložena
svjedočenju nasilju prema jednom od roditelja.
Međutim, u većini visoko-konfliktnih razvoda
nasilje i zlostavljanje nisu čimbenik. Kultura neprijateljstva koju stvara
sudski spor i suprotstavljački sustav samostalne roditeljske skrbi upravo su
kao stvoreni za proizvodnju najgorih mogućih ishoda kad dvoje podobnih
roditelja žele nastaviti biti primarni skrbnici, a ne mogu se dogovoriti o
planu roditeljstva te su prisiljeni ocrnjivati jedno drugo jednostavno
nastojeći zadržati svoju roditeljsku ulogu. Sigurnost djece u većini se slučajeva
razvoda najbolje štiti kad su oba roditelja aktivno i odgovorno uključena u
njihove živote, i kad ih društvene institucije podržavaju u ispunjavanju
roditeljskih odgovornosti.
_________________________________________
Poveznica na
izvornik (copy-paste): https://www.psychologytoday.com/blog/co-parenting-after-divorce/201205/co-parenting-and-high-conflict
* Podatak se odnosi na Kanadu, Sjedinjene Države i razvijene države EU –
s kojima Prof Kruk surađuje. U Hrvatskoj ne postoji ni jedna specijalizirana
intervencija radi pomoći roditeljima u smanjenju sukoba u slučaju razvoda.
Postoje škole za roditelje koje su izvrsne i korisne, ali stručnjaci koji ih
vode nemaju kapacitete da bi mogli posebno raditi s roditeljima u situaciji
razvoda, ili to jednostavno ne žele raditi – u
svakom slučaju takva škola za roditelje ne postoji.
Nema komentara:
Objavi komentar