Krivo shvaćanje da se radi o opravdanom odbacivanju
roditelja a ne o otuđenju djeteta od roditelja
Objavljeno
24. kolovoza 2016.
U prethodnom tekstu o otuđenju od roditelja, pisao sam o pojavi da
se roditelj otuđitelj odriče od odgovornosti za odbacivanje drugog roditelja i
kako ta pojava nailazi na podršku među zagovornicima koji tvrde da je ideja o
neopravdanom otuđenju od roditelja štetna za djecu. Oni tvrde da je ideja
otuđenja od roditelja ništa drugo već pravna strategija kojom se koriste
roditelji zlostavljači da bi prebacili krivnju za strah i mržnju koju djeca
osjećaju prema njima i također tvrde da djeca koja odbacuju roditelja uvijek
imaju valjane razloge i da su svi 'omrznuti roditelji' sami odgovorni za svoju
sudbinu. Međutim, kao što su Richard Warshak i drugi dokazali, ta pogrešna
tvrdnja pojačava "učinak promatrača" koji prevladava među pravnicima
i stručnjacima mentalnog zdravlja kad se radi o žrtvama otuđenja o kojima sam
pisao u svom prethodnom tekstu (vidi:
http://profedwardkruk-na-hrvatskom.blogspot.hr/2016/08/otuenje-od-roditelja-i-efekt-promatraca.html).
Ravnodušnost prema dubokoj patnji otuđene djece i otuđenih roditelja ima
pogubne posljedice.
Linda Gottlieb detaljnije se bavi pojavom sklonosti stručnjaka da
otuđenje od roditelja smatraju opradvanim odbacivanjem roditelja. Glavni
razlozi za to jesu, piše ona, ti da su slučajevi otuđenja od roditelja
kontra-intuitivni¨ te u takvim situacijama čak i iskusni stručnjaci, naravno, krivo
tumače obiteljsku dinamiku. To nerazumijevanje vodi do brojnih pogrešaka
poimanja¨¨ koje onda vode do
pogrešaka u donošenju odluka stručnjaka. Posljedica je ta da mnogi stručnjaci
okrivljavaju otuđenog roditelja za doprinos tomu što ga je dijete odbacilo, dok
se roditelja otuđitelja uvelike oslobađa odgovornosti. Skloni smo više
vjerovati onom roditelju s kojim dijete živi. Ovo se posebno potvrđuje u
slučajevima kad je majka roditelj otuđitelj. Jennifer Harman i sur. (2016.)
utvrdili su da postoje rodne predrasude u percepciji otuđenja: ponašanja
otuđenja djeteta od roditelja ne smatraju se toliko negativnima kad su
otuđitelji majke, kao kad su to očevi. Zato, dok stručnjaci ne postignu dublje
razumijevanje stvarne dinamike otuđenja djeteta od roditelja, slučajevi teškog
otuđenja i dalje će biti odbacivani, a očajničke molbe otuđenih roditelja za
pomoć ignorirat će se.
Zašto se događa, pita Gottlieb, da iskusni stručnjaci mentalnog
zdravlja toliko griješe u takvim slučajevima, da nisu ništa bolji od laika u
procjeni otuđenja djeteta od roditelja? Prvo i osnovno je to da stručnjaci koji
su dobili zadatak vještačiti ili predstavljati dijete na sudu nemaju obuku ni
stručno znanje u području otuđenja od roditelja. Otuđenje od roditelja jest
visoko specijalizirano područje rada stručnjaka, subspecijalnost unutar
područja obiteljske terapije te zahtijeva posebna znanja i vještine. Većina
stručnjaka mentalnog zdravlja i pravnika koji rade s djecom i obiteljima u
situaciji razvoda imaju malo ili nimalo specijalističkog obrazovanja u tom
području.
Zato većina pravnika i stručnjaka mentalnog zdravlja vjeruje da je
roditelj kojeg dijete odbacuje morao učiniti nešto čime je to zaslužio. Teško
im je povjerovati da bi se dijete priklonilo zlostavljaču – roditelju otuđitelju.
Oni također miješaju patološku stopljenost (enmeshment) za zdravim odnosom
povezanosti. Neukom promatraču bliskost i 'ljepljivost' pri stopljenom odnosu
roditelj-dijete izgledaju normalno, čak zdravo. No, on je daleko od zdravog.
Rezultat takvog disfunkcionalnog odnosa jest da otuđena djeca gube svoju
osobnost, potiskuju svoje prirodne osjećaje ljubavi i potrebe za odbačenim
roditeljem, i izmanipulirana su da zadovoljavaju potrebe roditelja otuđitelja.
To je krajnje opasno i štetno za dijete.
Prema Gottlieb, nakon što su zarobljeni u pogrešnom poimanju,
pravnici i stručnjaci mentalnog zdravlja kojima nedostaje stručno znanje o
otuđenju, podliježu drugim predrasudama koje ih vode do zaključka da je
roditelj otuđitelj kompetentan roditelj, a odbačeni roditelj to nije – što je
suprotno od onoga što jest. Npr., odbačeni će roditelj pokazivati simptome
napetosti, depresije i straha, što će mnoge stručnjake navesti na dijagnozu
poremećaja ličnosti. Ono što izmiče njihovom razumijevanju jest da su ti simptomi
vezani uz situaciju otuđenja, te čine osnovnu atribucijsku pogrešku¨¨¨. Jednako je tako
uobičajeno u stručnjaka da će zaključiti da je ljutnja odbačenog roditelja
rezultat njegova lošeg karaktera, a ne posljedica traume prouzročene otuđenjem.
Nakon što prođe kroz maltretiranje od strane drugog roditelja i djeteta,
ignoriranje njihovih molbi od strane stručnjaka mentalnog zdravlja i pravnog
sustava koji su se priklonili roditelju otuđitelju, nakon što je lažno optužen
za zlostavljanje vlastitog djeteta i često financijski iscrpljen do bankrota,
čak i emocionalno najstabilniji roditelj postao bi napet i ljutit.
Sljedeća uobičajena pogreška na koju Gottlieb ukazuje jest propust
stručnjaka da razmotre osnove situacije na odgovarajući način. Ako je primarni
problem otuđenje, tad je po definiciji ponašanje odbačenog roditelja bilo
općenito prihvatljivo i nije bilo dokaza o zlostavljanju ili zanemarivanju.
Njegovo / njezino funkcioniranje bilo je adekvatno i odnos s djetetom bio je
dobar ili normalan. A ipak, neki stručnjaci ignoriraju ove ključne elemente
obiteljske povijesti, previše naglašavajući svoja osobna opažanja i premalo se
bave prethodnim odnosima roditelj – dijete.
Imajući na umu ogromnu odgovornost stručnjaka koji interveniraju u
živote djece, dužni smo primijeniti najviši standard profesionalnog ponašanja i
etike. To znači odabir samo onih stručnjaka koji imaju odgovarajuće znanje i
vještine za bavljenje ovakvim slučajevima. Trebamo više stručnog
osposobljavanja i znanja u području procjene otuđenja djeteta od roditelja. Još
važnije, od životne je važnosti uspostaviti zajedničku roditeljsku skrb u
temeljima obiteljskog zakonodavstva kad god su roditelji u sukobu o tome tko će
imati roditeljsku skrb nad djecom nakon razvoda. A kad se radi o otuđenju od
roditelja "po djelima ćete ih njihovima prepoznati." Roditelji koji
su stopljeni i od djeteta čine svojeg roditelja, ocrnjuju drugog roditelja pred
djetetom, ili obeshrabruju dijete u održavanju odnosa s drugim roditeljem, jesu
oni koji se bave otuđivanjem. Samo radom, a ne riječima, možemo provesti pravu
procjenu.
Reference:
Harman, J. J., Biringen, Z., Ratajack, E. M., Outland, P. L.,
& Kraus, A. (2016). Parents Behaving Badly: Gender Biases in the Perception
of Parental Alienating Behaviors. Journal of Family Psychology.
Gottlieb, L.J. (2012). The Parental Alienation Syndrome: A
Family Therapy and
Collaborative System Approach to Amelioration, Springfield, IL: Charles C
Thomas Publishers.
Warshak, R. (2015). Ten Parental Alienation Fallacies that
Compromise Decisions in Court and in Therapy. Professional Psychology: Research
and Practice.
___________________________
Poveznica na izvornik (copy-paste):
https://www.psychologytoday.com/blog/co-parenting-after-divorce/201608/professional-misunderstanding-parental-alienation