Život otuđenog roditelja

Suočavanje s traumom otuđenja djeteta od roditelja

Objavljeno 5 studenoga 2017.

Sukladno radovima Dr. Craiga Childressa, otuđenje od roditelja je prvenstveno i najprije trauma privrženosti. Otuđenje od roditelja zbog traume privrženosti u biti je zamjena uloga u odnosu na normalne, zdrave odnose roditelj-dijete. Umjesto da bude 'regulatorni drugi', što uključuje pružanje stabilnosti i zadovoljavanje emocionalnih i psiholoških potreba djeteta, roditelji koji otuđuju djecu, koriste ih za zadovoljavanje vlastitih potreba, ugrožavajući osobne granice i ozbiljno narušavajući i nanoseći štetu zdravom razvoju djeteta.

Iskustvo otuđenja djeteta od roditelja također je ozbiljan oblik psihološke traume koju proživljava ciljani roditelj. Ona je nametnuta izvana i istodobno je i akutna i kronična. Time je to vrsta obiteljskog nasilja nad ciljanim roditeljem. Sama činjenica da djeca svjedoče tom zlostavljanju jednog roditelja, otuđenje djeteta od roditelja također čini vrstom zlostavljanja djeteta. Ovo je možda i glavni uzrok strijepnje otuđenog roditelja, zato što svjedoči zlostavljanju djeteta a spriječen je zaštititi ga.

Ova psihološka trauma otuđenih roditelja razlikuje se od PTSP-a nakon iskustava s kojim se suočavaju ljudi u ratu, no ipak je iskustvo ciljanih roditelja jednako iscrpljujući oblik traume. Iako svi roditelji koji su žrtve otuđenja djeteta od roditelja ne proživljavaju traumu, zato što ono što izaziva traumu u jednog roditelja može i ne biti trauma nekom drugom, onima koji su blisko povezani sa svojom djecom i koji su bili aktivno uključeni u njihov život, to svakako jest trauma.

Otuđenje djeteta od roditelja također je jedan oblik kompleksne traume. Nije slučajno to da se patologija roditelja koji otuđuje često rađa u kompleksnoj traumi iz djetinjstva toga roditelja i da se procesi otuđenja od roditelja zbog traume privrženosti prenose na ciljanog roditelja u obliku kompleksne traume. Iskustvo traume iz djetinjstva vodi razvoju agresije koja je u osnovi otuđenja djeteta od drugog roditelja. Iz psihodinamskog kuta, proces otuđenja djeteta od drugog roditelja predstavlja oživljavanja traume privrženosti iz djetinjstva roditelja otuđitelja u postojeće obiteljske odnose. Narativ oživljene traume predstavlja lažnu dramu koju stvara patologija roditelja otuđitelja. U toj je drami ciljanom roditelju dodijenjena uloga 'roditelja zlostavljača', dijete je navedeno prihvatiti ulogu 'djeteta žrtve', dok roditelj otuđitelj preuzima ulogu 'roditelja zaštitnika'. Međutim, ništa od te lažne drame nije istinito. Roditeljstvo ciljanog roditelja sasvim je normalno, dijete nije od njega ugroženo i ne treba nikakvu zaštitu od toga roditelja.

Glavna prepreka ciljanim roditeljima jest ta da je ovaj problem velikim dijelom u svojoj naravi sistemski, zato što usluge za podršku odbačenim roditeljima praktično ne postoje, a i usluge podrške za otuđenu djecu vrlo su nedostatne. Kad ti roditelji pokušaji svoju zabrinutost izložiti djelatnicima socijalne skrbi, zato što je otuđenje djeteta od roditelja zlostavljanje djeteta i time i pitanje zaštite djeteta, te institucije često zanemaruju problem. Ako se i uključe, one rijetko svoje nalaze predočavaju u sudskim postupcima oko roditeljske skrbi, usprkos činjenici da bi predočavanje tih informacije bilo u najboljem interesu djeteta.

U situaciji otuđenja djeteta od roditelja, ciljani je roditelj prisiljen braniti se i stalno mora pokušavati terapeutima i svima ostalima dokazivati da nije 'zlostavljao' dijete. Toga se roditelja često okrivljava za odbacujuće ponašanje djeteta, iako nije učinio ništa loše: "Mora da ste nešto krivo napravili kad dijete ne želi biti s vama." Često se smatra nebitnim to da su roditeljska ponašanja toga roditelja potpuno unutar opsega normalnog ponašanja. Roditelj otuđitelj, često vješt u korištenju suparničke borbe (čime postiže podršku postojećeg suprotstavljačkog sustava), time osvaja poziciju prednosti. U tom vam je obrnutom svijetu dijete oduzeto i čini se da to nitko ne razumije i da se to nikoga ne tiče. Emocionalna trauma koja se nanosi ciljanom roditelju je teška, a bol ciljanog roditelja je duboka.

Traumatsko iskustvo obuzima psihologiju ciljanog roditelja, a svijet ciljanog roditelja vrti se oko toga iskustva i lažne drame. Opetovana ročišta na sudu, odvjetnici, terapeuti, vještaci, sve što nastaje u kontekstu trajnog sukoba roditelj-dijete, iscrpljuje ciljanog roditelja. Ipak, od ključne je važnosti da ciljani roditelji pronađu načine suočavanja s kompleksnom traumom otuđenja od roditelja zbog traume privrženosti. Oni se moraju truditi postići da se svjetlo proširi nad tamom traume, i naći svoj put prevladavanja traume koja im se nameće. Moraju se osloboditi od nametnutog iskustva traume, uspostavljajući vlastito psihičko zdravlje usprkos strahovite emocionalne traume zbog boli i gubitka.

Koliko god ciljani roditelji željeli spasiti svoju djecu, ne mogu ih izvući iz živoga pijeska na način da s njima skoče u taj živi pijesak. Ako to učine, svi će stradati. Umjesto toga, moraju stajati na čvrstom tlu, stabilizirati svoje emocionalno i psihičko zdravlje, i onda pružiti ruku djetetu da bi se vratilo. No, čak i tada, zbog prirode otuđenja djeteta od roditelja i duboko štetnih posljedica na dijete, ono možda neće prihvatiti ruku toga roditelja.

Reference:

Childress, C. A. (2013). Reconceptualizing parental alienation: Parental personality disorder and the trans-generational transmission of attachment trauma. Retrieved from http://www.drcachildress.org/asp/Site/ParentalAlienation/index.asp

______________________

Objavljeno u Psychology Today u seriji tekstova Co-parenting after Divorce (Zajedničko roditeljstvo nakon razvoda). Izvornik je na poveznici (copy-paste): https://www.psychologytoday.com/blog/co-parenting-after-divorce/201711/the-life-the-alienated-parent