Poduka o razvodu i terapijska obiteljska medijacija u rješavanju sporova među roditeljima

Pomoć pri izradi Planova roditeljstva

Objavljeno 02. rujna 2012.

Kad se radi o rješavanju pitanja zajedničkog roditeljstva, programi i usluge poput poduke o razvodu i terapijske obiteljske medijacije puno su više od načina za rješavanje sporova. To su ponajprije vitalne intervencije koje bi prvenstveno trebale poslužiti roditeljskoj prilagodbi potrebama djece i njihovim "najboljim interesima".

Može se pomoći i pomaže se parovima u visoko-konfliktnom razvodu. To se čini intervencijama poput poduke o razvodu, obiteljske medijacije, obiteljske terapije i koordinacije roditeljstva i, s protekom vremena, da bi se postiglo prijateljske roditeljske dogovore. Danas ćemo analizirati korištenje poduke o razvodu i terapijske obiteljske medijacije; u svojem ću se sljedećem tekstu fokusirati na obiteljsku terapiju i koordinaciju roditeljstva nakon razvoda, kao na ključne intervencije koje roditeljima pomažu razdvojiti svoje prijašnje bračne nesuglasice od sadašnjih roditeljskih odgovornosti, te im također omogućavaju bolju prilagodbu dječjim potrebama pri zajedničkom roditeljstvu.

Prvo par riječi o proteku vremena. Kad se prašina slegne i ni jednom roditelju ne prijeti mogući gubitak djeteta radi sudske odluke o samostalnoj roditeljskoj skrbi ili primarnom mjestu stanovanja, može se očekivati da će se, kako roditelji uče odvojiti svoje prethodne bračne nesuglasice od svojih tekućih roditeljskih odgovornosti, razina sukoba među roditeljima prirodno spustiti s protekom vremena. Neki će roditelji prihvatiti kooperativnu rutinu zajedničke roditeljske skrbi, dok će drugi bolje provoditi paralelno roditeljstvo pri kojem je njihov izravni međusobni kontakt ograničen. Nekima će pak trebati podrška ili specijalizirana intervencija koja će njihovu djecu zaštititi od neprestanog sukoba.

Djetetova potreba za zaštitom od roditeljskog sukoba mora se rješavati unutar sporazuma o zajedničkoj roditeljskoj skrbi nakon razvoda, a roditeljima koji su u situaciji visoke razine sukoba mora biti dostupan puni opseg podrške. Unutar tih programa, potrebe djeteta postaju sredstvo za povezivanje roditelja u pozitivnom smjeru u vrijeme kad ih sukob dijeli.

Poduka o razvodu. Uz nedostatak informacija koje bi bile dostupne obiteljima koje se razvode, o tome što činiti, što očekivati, te nedostatak dostupnih usluga, od životne su važnosti programi poduke o razvodu koji im pružaju takve informacije prije procesa rješavanja spora. Roditelji koji su orjentirani na proces razvoda i posljedice razvoda na članove obitelji, bolje su pripremljeni za pregovore, medijaciju i druge ne-suprotstavljačke alternative rješavanja spora i bolje su u stanju zadržati potrebe svoje djece u prvom planu svojih pregovora. Programi poduke o razvodu također nude i načine uključivanja stranaka u razvodu u medijaciju, kao alternativni mehanizam rješavanja spora. Nastavnici koji provode poduku o razvodu, uz ekspertizu u vezi s očekivanim učincima razvoda na djecu i roditelje mogu biti presudni u pomaganju roditeljima da prepoznaju potencijalne psihološke, društvene i ekonomske posljedice razvoda i, na temelju toga, da poboljšaju Planove roditeljstva koji bi podrazumijevali značajne i pozitivne odnose djeteta s oba roditelja nakon razvoda.

Poduka roditelja o potrebama i interesima djece tijekom i nakon razvoda, praćena terapijskom obiteljskom medijacijom, nudi visoko učinkovita sredstva za olakšavanje stvaranja kooperativnih planova roditeljstva. Unutar takvog pristupa, poduka roditelja može se koristiti za uvođenje opcije podjednakog ili podijeljenog roditeljstva kao prihvatljive alternative, kao i za smanjenje uznemirenosti roditelja u vezi s novom organizacijom života. Nakon toga bi im medijacija pomogla razviti plan o ravnopravnoj i podijeljenoj roditeljskoj skrbi i primjenjivati ga na koliko je god moguće kooperativan način. Specijalizirani programi poduke roditelja također su razvijeni i za visoko-konfliktne parove.

Terapijska obiteljska medijacija. Medijacija, kao alternativna metoda rješavanja sporova, ima značajan (i još uvijek u velikoj mjeri neiskorišten) potencijal u uspostavljanju ravnopravnog ili podijeljenog roditeljstva u razvedenim obiteljima kao norme, umjesto kao iznimke. U većini nenasilnih visoko-konfliktnih razvoda, oboje roditelja su podobni skrbnici koji vole djecu i imaju bar potencijal da minimiziraju sukob i surađuju u svojim roditeljskim odgovornostima unutar okvira ravnopravnog i podijeljenog roditeljstva. Medijacija je dokazala svoju snagu u rješavanju složenih, visoko emocionalnih sporova i u postizanju trajnih sporazuma u situacijama sukoba nakon razvoda i postoje brojni empirijski dokazi koji podržavaju korištenje medijacije u toj areni. U javnom i privatnom sektoru, u obveznim i volonterskim uslugama, i kad je pružena na početku prirodnog tijeka tih sporova, obiteljska medijacija je dosljedno uspješna u rješavanju sukoba koji se odnose na roditeljsku skrb i roditeljstvo nakon razvoda.

Obiteljska medijacija je glavni instrument kojim se roditeljima može pomoći u izradi planova zajedničkog roditeljstva fokusiranim na dijete. Edukativni bi pristup trebao biti integralni dio takvog procesa medijacije, s primarnim fokusom na potrebe djece tijekom i nakon procesa razvoda. Kombinacija poduke o razvodu s terapijskom obiteljskom medijacijom pokazala se visoko učinkovitim načinom intervencije s visoko-konfliktnim roditeljima. Poduka o razvodu pružila bi roditeljima orijentaciju unutar procesa razvoda i u vezi s dostupnim uslugama, fokus na potrebe i interese djece u razvodu, razmatranje alternativa zajedničkog roditeljstva nakon razvoda, trening komunikacijskih vještina te vještina pregovaranja i rješavanja problema.

Terapijska obiteljska medijacija odvijala bi se na četiri razine: temeljita procjena kojom bi se utvrdilo jesu li roditelji spremni ući u postupak terapijske obiteljske medijacije i je li zajedničko roditeljstvo indicirano*; analiza opcija zajedničke roditeljske skrbi i aktivno promicanje plana zajedničkog roditeljstva koji zadovoljava potrebe konkretne djece; pomoć pri pregovorima usmjerenim na stvaranje individualiziranog plana zajedničkog roditeljstva, koji određuje specifičnu organizaciju života, rasporede, uloge i odgovornosti; i trajnu podršku/rješavanje problema tijekom primjene plana.

Kad se sačini plan zajedničkog roditeljstva, roditeljima i dalje mogu biti potrebne usluge obiteljskog medijatora radi pomoći pri tekućim roditeljskim pregovorima; treba ih poticati da se vrate medijaciji i dulje od probnog perioda, kad god nastanu neki problemi ili kad izrone poteškoće iz prošlosti.

______________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://www.psychologytoday.com/blog/co-parenting-after-divorce/201209/divorce-education-and-therapeutic-family-mediation-resolve

---

* U svojim drugim tekstovima Prof. Kruk izražava jasan stav da u slučaju dokazanog teškog nasilja nad djetetom, zajedničko roditeljstvo nije indicirano.

Podijeljeno/zajedničko roditeljstvo i visoki konflikt

Razdvajanje prijašnjih bračnih sukoba od današnjih roditeljskih odgovornosti

Objavljeno 15.05.2012.

Stručnjaci pravne i struke mentalnog zdravlja podjednako i često pretpostavljaju da je, kad se roditelji ne mogu dogovoriti o organizaciji roditeljske skrbi i kad su u visoko-konfliktnom odnosu, podijeljena roditeljska skrb kontraindicirana. Vjeruje se da će djeca biti u središtu sukoba roditelja, te da je izlaganju trajnom sukobu izrazito štetno za djecu. U mnogim pravnim sustavima postoji pravna presumpcija protiv podijeljenog roditeljstva u visoko-konfliktnim slučajevima. Rezultat toga je da roditelji koji žele samostalnu roditeljsku skrb ili koji žele biti primarni skrbnici djeteta nakon razvoda, često svoj slučaj opisuju kao visoko-konfliktni. Roditelji mogu pretjerivati u vezi s opsegom sukoba, ili ga mogu namjerno izazivati da bi izbjegli sudsko rješenje o podijeljenoj roditeljskoj skrbi.

Nesporno je da je trajni, neriješeni izraženi sukob među roditeljima štetan za djecu razvoda. Ono što je sporno te o čemu stručnjaci pravne i struke mentalnog zdravlja te kreatori politika raspravljaju jest vrsta organizacije roditeljstva koja je najbolja za djecu u visoko-konfliktnim situacijama, kao i količina vremena koju bi u takvim slučajevima dijete trebalo provoditi sa svakim od roditelja.

Dugo su istraživanja podržavala stav da je podijeljenog roditeljstvo u situacijama visokog konflikta štetno za djecu. Međutim su u novije vrijeme ta istraživanja podvrgnuta analizi i nađeno je da su manjkava te su iz toga nalaza izronili drugačiji stavovi. Prijašnja su istraživanja ispitivala učestalost kontakata i učestalost prelazaka između majčinog i očevog doma i našla su negativne ishode za djecu u situaciji visokog konflikta; to znači da su djeca bila izložena sukobu roditelja tijekom čestih prelazaka između dva doma. Kad je učestalost prelazaka smanjena, i kad su visoko-konfliktni roditelji izbjegavali međusobni kontakt tijekom prelazaka djeteta od jednoga drugomu te su štitili dijete od svojeg sukoba, ti su negativni učinci nestali.

Novija su istraživanja analizirala stvarno roditeljsko vrijeme naspram učestalosti kontakta (rjeđi prelasci, ali podijeljeno ili ravnopravno roditeljsko vrijeme), i utvrdila su ne samo da podijeljeno roditeljstvo nije štetno u visoko konfliktnim situacijama, već da ono može ublažiti štetne učinke visokog konflikta: topao odnos s oba roditelja za djecu je zaštitni čimbenik.

Čini se da je unutar područja istraživanja razvoda postignut konsenzus kad se radi o visokom konfliktu i roditeljstvu nakon razvoda. Robert Bauserman je 2002., u svojoj meta-analizi 33 rada koja su uspoređivala ishode za djecu u samostalnoj naspram podijeljene roditeljske skrbi, zaključio da podijeljena roditeljska skrb pridonosi dobrobiti djece neovisno o roditeljskom sukobu. Negativni učinci roditeljskog sukoba najčešće su rezultat činjenice da u visoko-konfliktnim situacijama očevi gube kontakt sa svojom djecom. Marsha Kline Pruett je u svojem radu 2003. utvrdila da se negativni učinci roditeljskog sukoba na dobrobit djece ublažavaju uključivanjem oca. Fabricius i Luecken su 2007., analizirajući mišljenja same djece, zaključili da podijeljena roditeljska skrb pridonosi dobrobiti djece kako u nisko-konfliktnim, tako i u visoko-konfliktnim situacijama. Tako istraživanja ne podržavaju pretpostavku da bi se količina roditeljskog vremena trebala ograničavati u slučaju visokog konflikta. Visoki konflikt se ne bi trebao koristiti kao opravdanje za ograničenje djetetova kontakta s bilo kojim od roditelja.

Druga su istraživanja pokazala da se samostalna roditeljska skrb povezuje s pojačavanjem ili stvaranjem sukoba, jer se oko pola svih slučajeva prvog nasilja u obitelji javlja nakon rastave, unutar konteksta suprotstavljačkog sustava samostalne roditeljske skrbi prema kojem "pobjednik dobiva sve".

Imajući na umu važnost sudske odluke, to ne bi trebalo iznenađivati, zato što strah i neprijateljstvo jako rastu kad roditeljima zaprijeti potencijalni gubitak djeteta. Istraživanja su utvrdila da ograničavanje sudjelovanja očeva u životima njihove djece korelira s razinom neprijateljstva prema bivšim suprugama. U situaciji samostalne roditeljske skrbi sukob među roditeljima povećava se, dok se u situaciji podijeljene roditeljske skrbi s vremenom smanjuje; kad ni jednom roditelju ne prijeti gubitak vlastite djece, sukob se smiruje.

Umjesto da prihvaćamo da je visoki konflikt neizbježan pri razvodu, naš bi cilj trebao biti umanjiti ga. Podijeljena roditeljska skrb pruža poticaj za suradnju roditelja, pregovore, medijaciju i razvoj planova roditeljstva. Većina roditelja u stanju je uspješno naučiti kako minimizirati sukob kad su za to motivirani, a podijeljena roditeljska skrb daje poticaj za to.

Radi pomoći roditeljima u smanjenju sukoba u situaciji razvoda, razvijene su brojne specijalizirane intervencije* uključujući terapijsku obiteljsku medijaciju, programe za edukaciju roditelja i roditeljsku koordinaciju. Ključna strategija jest držanje roditelja fokusiranim na potrebe svoje djece i povećanje roditeljske usklađenosti s potrebama djece. Glavni terapijski zadatak u radu s visoko-kofliktnim obiteljima jest pomoć roditeljima koji se razvode da odvoje svoja prethodna partnerska neprijateljstva od tekućih roditeljskih odgovornosti. Roditelji koji to nisu u stanju prihvatiti, imaju mogućnost paralelnog podijeljenog roditeljstva. S vremenom, kad se prašina slegne, paralelno roditeljstvo može se zamijeniti kooperativnijom organizacijom podijeljene/zajedničke roditeljske skrbi.

I na koncu, važno je razlikovati različite vrste visokog konflikta. Sukob je normalni dio svakodnevnog života. Potpuna zaštita djece od normalnog svakodnevnog sukoba može zapravo djeci biti loša usluga, zato što sukob pruža priliku za rješavanje nesuglasica, cijeljenje i pomirenje. Sukob nije za djecu inherentno loš. Samo je trajni, neriješeni sukob opasan za djecu. I djecu treba zaštiti od nasilja i zlostavljanja, djecu razvoda jednako kao i svu ostalu djecu. To uključuje i situacije u kojima su djeca izložena svjedočenju nasilju prema jednom od roditelja.

Međutim, u većini visoko-konfliktnih razvoda nasilje i zlostavljanje nisu čimbenik. Kultura neprijateljstva koju stvara sudski spor i suprotstavljački sustav samostalne roditeljske skrbi upravo su kao stvoreni za proizvodnju najgorih mogućih ishoda kad dvoje podobnih roditelja žele nastaviti biti primarni skrbnici, a ne mogu se dogovoriti o planu roditeljstva te su prisiljeni ocrnjivati jedno drugo jednostavno nastojeći zadržati svoju roditeljsku ulogu. Sigurnost djece u većini se slučajeva razvoda najbolje štiti kad su oba roditelja aktivno i odgovorno uključena u njihove živote, i kad ih društvene institucije podržavaju u ispunjavanju roditeljskih odgovornosti.

_________________________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://www.psychologytoday.com/blog/co-parenting-after-divorce/201205/co-parenting-and-high-conflict

---

* Podatak se odnosi na Kanadu, Sjedinjene Države i razvijene države EU – s kojima Prof Kruk surađuje. U Hrvatskoj ne postoji ni jedna specijalizirana intervencija radi pomoći roditeljima u smanjenju sukoba u slučaju razvoda. Postoje škole za roditelje koje su izvrsne i korisne, ali stručnjaci koji ih vode nemaju kapacitete da bi mogli posebno raditi s roditeljima u situaciji razvoda, ili to jednostavno ne žele raditi – u  svakom slučaju takva škola za roditelje ne postoji.

Šesnaest argumenata u prilog zajedničkog roditeljstva

Što o najboljem interesu djeteta kažu najnovija istraživanja

Objavljeno 16.04.2012.

Što o najboljem interesu djeteta kažu najnovija istraživanja

Već dugo smatram da je za rješavanje roditeljskih sporova nakon razvoda potreban pristup koji je fokusiraniji na dijete. To bi umanjilo štetu koja se nanosi djeci i osiguralo njihovu dobrobit. Kad se roditelji ne mogu složiti oko sadržaja roditeljske skrbi, oni se obično obraćaju sudu da im to riješi. Sud tad u svojem odlučivanju o budućoj organizaciji života djeteta primjenjuje standard 'najboljeg interesa djeteta'. Međutim je problem u tomu da je taj standard izrazito nejasan i neodređen, da se temelji na projektivnoj špekulaciji o tome koji bi roditelj u budućnosti mogao biti 'bolji' roditelj, i zato je predmet sudačke sklonosti i pogreške. Sucima, koji nisu educirani o razvoju djeteta i obiteljskoj dinamici, dato je neograničeno diskrecijsko pravo, što rezultira nepredvidivim ishodima temeljenim na osebujnim sklonostima i subjektivnim vrijednosnim sudovima.

Naš sustav rješavanja sporova oko sadržaja roditeljske skrbi rijetko razmatra potrebe djeteta iz perspektive djeteta, kao i novija istraživanja o ishodima organizacije roditeljske skrbi nakon razvoda roditelja. Ono što je potrebno jest novi standard, 'najbolji interes djeteta iz perspektive djeteta', i pristup odlučivanju o sadržajima roditeljske skrbi koji se temelji na čvrstim temeljima empirijskih istraživanja.

Moj nedavni rad u American Journal of Family Therapy, "Arguments for an Equal Parental Responsibility Presumption in Contested Child Custody*," navodi šesnaest snažnih argumenata u prilog presumpciji zajedničkog roditeljstva u sporovima oko roditeljske skrbi, koji su predstavljeni iz perspektive koja je fokusirana na dijete, uz kliničke i empirijske dokaze u prilog svakog argumenta koji pobijaju suprotne tvrdnje. Zajedničko roditeljstvo rješava probleme sudačkih sklonosti i pogrešaka. Tih je šesnaest argumenata kako slijedi:

1. Zajedničko roditeljstvo čuva odnose djeteta s oba svoja roditelja

2.  Zajedničko roditeljstvo čuva odnose oboje roditelja sa svojom djecom

3.  Zajedničko roditeljstvo smanjuje sukob među roditeljima i spriječava obiteljsko nasilje

4.  Zajedničko roditeljstvo odražava preference i stajališta djece o njihovim potrebama i najboljim interesima

5.  Zajedničko roditeljstvo odražava preference i stajališta roditelja o njihovoj djeci i najboljim interesima te djece

6.  Zajedničko roditeljstvo odražava organizaciju skrbi o djetetu kakva je postojala prije razvoda

7.  Zajedničko roditeljstvo povećava kvalitetu odnosa roditelj-dijete

8.  Zajedničko roditeljstvo smanjuje roditeljski fokus na 'računanje vremena' i smanjuje parničenje

9.  Zajedničko roditeljstvo pruža roditeljima poticaj za dogovor, medijaciju i izradu Plana roditeljstva

10.  Zajedničko roditeljstvo pruža jasne i sustavne smjernice za sudačko donošenje odluka

11.  Zajedničko roditeljstvo smanjuje rizik i učestalost otuđenja od roditelja

12.  Zajedničko roditeljstvo omogućava ovrhu sudskih odluka, zato što su roditelji skloniji poštovati odlluku koja određuje podijeljenu roditeljsku skrb

13.  Zajedničko roditeljstvo ispunjava imperative socijalne pravde u odnosu na zaštitu prava djece

14.  Zajedničko roditeljstvo ispunjava imperative socijalne pravde u odnosu na roditeljski autoritet, autonomiju, jednakost, prava i odgovornosti

15.  Nema empirijskih dokaza da je model samostalne roditeljske skrbi na dobrobit djeteta

16.  Postoje emprijski dokazi da je presumpcija podijeljene roditeljske skrbi (koja je opoziva u slučaju dokazanog nasilja nad djetetom) na dobrobit djeteta

Mnogi od ovih rezultata jesu protivni danas zastarjelim istraživanjima i praksi koja prevladava i koja se smatra mudrom u području razvoda. Međutim, unutar zajednice znanstvenika koji se bave istraživanjem razvoda, izranja konsenzus da se u velikoj većini sporova oko roditeljske skrbi, gdje nema čimbenika obiteljskog nasilja, potrebe i interesi djece najbolje zadovoljavaju zaštitom značajnih odnosa s oba roditelja. Djeca trebaju i žele oba roditelja u svojim životima, izvan ograničenja odnosa "susreta i druženja" i "primarnog skrbnika". Zajedničko roditeljstvo, kao provediva i poželjna alternativa, jest "u najboljem interesu djeteta iz perspektive djeteta."

___________________________

Poveznica na izvornik: https://www.psychologytoday.com/blog/co-parenting-after-divorce/201204/sixteen-arguments-in-support-co-parenting

---

* "Argumenti za presumpciju ravnopravne roditeljske skrbi u sporovima oko skrbi nad djetetom"