Zajednička izjava o implementaciji podijeljene roditeljske skrbi

Zaključci Second International Conference on Shared Parenting*

Posted Apr 06, 2016

Druga međunarodna konferencija o podijeljenoj roditeljskoj skrbi u organizaciji International Council on Shared Parenting (ICSP)** donijela je zaključke. Nakon uspješne prve konferencije o povezanosti empirijskih dokaza s psiho-socijalnom implementacijom podijeljene roditeljske skrbi, cilj ove druge konferencije bio je utvrditi najbolju praksu za zakonodavnu i psiholosocijalnu implementaciju podijeljene roditeljske skrbi. To je drugi međunarodni skup znansvenika, stručnjaka i predstavnika nevladinog sektora specijaliziranog na području podijeljene roditeljske skrbi iz više od dvadeset zemalja.

Kao i na prvoj koferenciji, o brojnim je važnim pitanjima postignut konsenzus. Svrha zaključaka druge konferencije je poslužiti kao vodič kreatorima obiteljskih zakona, kreatorima politika i stručnjacima diljem svijeta, a u vezi s implementacijom podijeljene roditeljske skrbi u zakonima, politikama i praksi.

Na konferenciji je postignut konsenzus po sljedećim pitanjima:

1. Budući da su istraživačka zajednica te stručnjaci prava i mentalnog zdravlja prepoznali podijeljenu roditeljsku skrb kao održivu organizaciju roditeljstva nakon razvoda roditelja, koja je optimalna za dječji razvoj i dobrobit, postignut je konsenzus da pravna i psiho-socijalna implementacija podijeljene roditeljske skrbi kao presumplcija treba uslijediti bez odgode, uz potpunu primjenu i podršku od strane stručnih tijela i udruženja.

2. Budući da podijeljena roditeljska skrb obuhvaća i podijeljene roditeljske ovlasti (donošenje odluka) i podijeljenu roditeljsku odgovornost za svakodnevno podizanje i dobrobit djece od strane majke i oca, sukladno dobi i stupnju razvoja djeteta, postignut je konsenzus da se pravna implementacija podijeljene roditeljske skrbi, koja uključuje pretpostavku podijeljene odgovornosti i pretpostavku podijeljenih prava u odnosu na roditeljstvo i majke i oca koji žive zajedno ili odvnojeno, mora ugraditi u zakone.

3. Budući da je podijeljena roditeljska skrb priznata kao najučinkovitiji način za smanjenje sukoba među roditeljima i za prevenciju prvog ispada obiteljskog nasilja, postignut je konsenzus da pravna i psiho-socijalna implementacija podijeljene roditeljske skrbi kao presumpcije treba slijediti s ciljem smanjenja sukoba među roditeljima nakon razvoda. Također je postignut konsenzus da se pravna i psiho-socijalna implementacija podijeljene roditeljske skrbi kao presumpcija treba posebno podržati u slučajevima visoko-konfliktnih obitelji te da je stručna tijela i udruge trebaju primijeniti i podržati u cjelosti.

4. Postignut je konsenzus da se gore navedeno ima primjenjivati na većinu djece i obitelji, ali ne u situacijama značajnog obiteljskog nasilja i nasilja nad djecom. U takvim bi slučajevima presumpcija podijeljene roditeljske bila oboriva, tj. bila bi praesumptio iuris tantum***.

Postignut je konsenzus da bi se prioritet budućih istraživanja na području podijeljene roditeljske skrbi trebao fokusirati na stjecište roditeljske skrbi i obiteljskog nasilja, uključujući zlostavljanje djeteta u svim oblicima. Također je postignut konsenzus da bi prioritet kako za znanstvenu, tako i za zajednicu pravnih i stručnjaka mentalnog zdravlja trebao biti razvoj pravne regulative i praktičnih uputa u odnosu na sigurnosne mjere u slučajevima utvrđenog obiteljskog nasilja.

5. Budući da postoji sve više dokaza da podijeljena roditeljska skrb može spriječiti otuđenje od roditelja i da je potencijalno lijek za postojeće situacije otuđenja od roditelja u razvedenim obiteljima, postignut je konsenzus da se nastavi s daljnjim istraživanjima održivosti podijeljene roditeljske skrbi u situacijama otuđenja od roditelja§§.

6. Budući da su terapijske i usluge medijacije od ključne važnosti za uspješnost organizacije podijeljene roditeljske skrbi, postignut je konsenzus da je dostupna mreža centara za obiteljske odnose koji pružaju usluge obiteljske medijacije te druge važne usluge podrške, ključna pri nastojanju uvođenja pravne i psiho-socijalne implementacije podijeljene roditeljske skrbi. Pozivamo vlade država na uspostavljanje takvih mreža kao nužnih dijelova uspostavljanja pravne presumpcije podijeljene roditeljske skrbi.

7. Pozivamo države članice da u cjelosti prihvate Council of Europe Resolution§ od 2 listopada 2015. Posebice ih pozivamo da prihvate sljedeće odredbe:

5.5. Da u svoje zakone uvedu princip podijeljenog stanovanja djeteta razvedenih roditelja sa svakim od roditelja.

5.9. Da podrže i razviju medijaciju unutar okvira pravnih postupaka u obiteljskim sporovima koji uključuju djecu.

Ovih sedam izjava postignutih konsenzusom odražava najnovije spoznaje i zaključke znanstvenika koji se bave istraživanjem razvoda, stručnjaka za djecu i obitelji i organizacija civilnog društva koje se bave podijeljenom roditeljskom skrbi nakon razvoda iz cijelog svijeta. Kao što je navedeno u posljednjoj izjavi, one su također sukladne nedavnoj (2015) Rezoluciji Vijeća Europe o ravnopravnoj i podijeljenoj roditeljskoj odgovornosti, koja je usvojena s uvjerljiva 46 glasa za, naspram 2 protiv. Ova Rezolucija poziva države članice da u svoje zakone uvedu princip podijeljenog stanovanja nakon razvoda roditelja. Rezolucija Vijeća Europe smatra se ključnom i odražava globalno značajnu promjenu obrasca za prihvaćanje podijeljenog roditeljstva kao nužnog za osiguranje ostvarenja najboljih interesa djece rastavljenih i razvedenih obitelji.

Delegati Druge međunarodne konferencije o podijeljenoj roditeljskoj skrbi usuglasili su se o tome da je došlo vrijeme kako za obiteljsko zakonodavstvo, tako i za stručnjake koji se bave s obitelji, da preuzmu odgovornost za svoje djelovanje u smjeru implementacije podijeljenog roditeljstva na široj globalnoj razini.

Treća konferencija ICSP planira se za kraj svibnja/početak lipnja 2017, u Bostonu.

Web stranica ICSP: www.twohomes.org/en_home

______________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://www.psychologytoday.com/blog/co-parenting-after-divorce/201604/consensus-statement-the-implementation-co-parenting

---

* Druga međunarodna konferencija o podijeljenoj roditeljskoj skrbi. Izraz 'podijeljena roditeljska skrb' označava zajedničko sudjelovanje u skrbi o djetetu/djeci.

** Međunarodno vijeće za podijeljenu roditeljsku skrb

*** Oboriva presumpcija (tj. u slučaju postojanja navedenog nasilja, presumpcija podijeljene roditeljske skrbi se ne bi primjenjivala)

§§ Kad je već nastalo otuđenje, danas znanstvenici i stručnjaci (Kruk, Warshak, Woodall, Childress, Baker i drugi) smatraju da je neophodno izdvajanje djeteta iz obitelji otuđitelja i donošenje odluke da dijete živi s prethodno odbačenim roditeljem uz obveznu terapiju za roditelje i za dijete, no za dijete tek nakon izdvajanja. O tome imamo više tekstova na našim stručnim blogovima.

§ Izvornik: http://assembly.coe.int/nw/xml/XRef/Xref-XML2HTML-en.asp?fileid=22220&lang=en

Nove spoznaje u razumijevanju otuđenja od roditelja

Implikacije istraživanja otuđenja od roditelja na intervencije u obitelji

Objavljeno 12. srpnja 2015

Dr. Richard Warshak s University of Texas objavio je novi rad u stručnom časopisu Professional Psychology: Research and Practice*, pod naslovom, "Ten Parental Alienation Fallacies that Compromise Decisions in Court and in Therapy"**. Otuđenje od roditelja je mentalno stanje u kojem dijete, obično ono čiji se roditelji nalaze u visoko-konfliktnom razvodu, ulazi u savez s roditeljem otuđiteljem i odbija odnos s drugim roditeljem bez legitimnog opravdanja. Warshakov rad namijenjen je ne samo znanstvenicima, već i stručnjacima mentalnog zdravlja, obiteljskim odvjetnicima i sucima. Svrha mu je utvrditi i ispraviti uobičajena kriva shvaćanja koja se odnose na istraživanja o otuđenoj djece te ispitati implikacije na procjenu i intervenciju u slučajevima otuđenja od roditelja. Rad sadrži važne preporuke za praksu terapeuta i pravnih stručnjaka.

Početna pozicija Dr. Warshaka je tvrdnja da su socio-pravne politike i terapijska i pravna praksa oblikovani krivim uvjerenjima o nastanku otuđenja od roditelja i o primjerenim intervencijama na način koji ne zadovoljava potrebe djece tijekom i nakon razvoda roditelja, te su zato protivne principu najboljeg interesa djeteta. Rad utvrđuje i ispituje deset krivih pretpostavki, pojedinačno i detaljno. Nema empirijskih dokaza koji bi potvrđivali bilo koju od tih pretpostavki.

Deset zabluda o otuđenju od roditelja:

1. Djeca nikad bez razloga ne odbacuju roditelja s kojim su provodila većinu vremena,

2. Djeca nikad bez razloga ne odbacuju majku,

3. Oboje roditelja jednako pridonose otuđenju djeteta od jednog roditelja,

4. Otuđenje je prolazna, kratkotrajna reakcija djeteta na razvod roditelja,

5. Odbacivanje roditelja je kratkotrajni zdravi mehanizam suočavanja djeteta,

6. Mala djeca koja žive s roditeljem otuđiteljem ne trebaju interveniciju,

7. Izražena volja otuđenih adolescenata treba biti dominantna u sudskoj odluci,

8. Djeca koja izgledaju kao da dobro funkcioniraju izvan obitelji ne trebaju intervenciju,

9. Teško otuđenoj djeci najbolje se pomaže tradicionalnim terapijskim tehnikama dok i dalje žive s odabranim roditeljem,

10. Odvajanje djece od roditelja otuđitelja je traumatično.

Rad daje sažetak istraživanja otuđenja od roditelja koja su provedene tijekom proteklog desetljeća. Kao i u slučaju Warshakova (2014) rada "Social Science and ParentingPlans for Young Children: A Consensus Report,"*** i ovaj rad podržava podijeljenu roditeljsku skrb kao najbolju za ostvarivanje interesa djeteta razvedenih roditelja i kao lijek protiv otuđenja od roditelja. Rad je važan doprinos razumijevanju najčešćih pogrešaka u sudskoj praksi i socijalnim politikama u ovom području, kao i u praksi stručnjaka mentalnog zdravlja. Implikacije na intervencije s djecom i obiteljima trebale bi biti predmet našeg posebnog interesa.

Posljednja je zabluda najkontroverznija, to je "Odvajanje djece od roditelja otuđitelja je traumatično." Otuđivanje i izolacija od roditelja od strane drugog roditelja u odsustvu rješenja o zaštiti djeteta, štetno je za dijete i samo je po sebi pitanje zaštite djeteta. Za djecu je ključno da se ponovno zbliže s otuđenim roditeljem, idealno bi bilo uz podršku drugog roditelja, što nužno podrazumijeva privremeno odvajanje od toga roditelja. Međutim, potpuno i trajno odvajanje od roditelja otuđitelja, može također biti oblik otuđivanja.ª

Druga zabluda koja je posebno privukla moju pažnju jest "Mala djeca koja žive s roditeljem otuđiteljem ne trebaju intervenciju." Teško mi je povjerovati da takva pretpostavka još uopće postoji, no neki stručnjaci i kreatori politika uporno poriču realnost otuđenja od roditelja. Činjenica da "sindrom otuđenja od roditelja" nije utvrđen u Diagnostic and Statistical Manual of the American Psychiatric Association, Peto izdanje (DSM-V), ne znači da otuđenje od roditelja ne postoji; kao što pokazuju Warshakova konsenzualna izjava i druge meta-analize, otuđenje od roditelja je puno učestalija pojava nego što se uobičajeno smatra.

Osim toga, kao što je Warshak napisao, iako DSM-V nema navedenu dijagnozu "otuđenja od roditelja", DSM-V uključuje, pod naslovom "Relacijski problemi" i podnaslovom "Problemi povezani s obiteljskim odgojem", dvije dijagnostičke kategorije koje opisuju djecu koja su iracionalno otuđena od jednog roditelja. Prva je "Problem odnosa roditelj-dijete", koja glasi "Najčešće je problem odnosa roditelj-dijete povezan s poremećenim funkcioniranjem u domeni ponašanja te u kognitivnoj ili afektivnoj domeni." Primjeri poremećnog kognitivnog funkcioniranja uklučuju domenu odnosa otuđenog djeteta prema odbačenom roditelju: "pripisivanje negativnih namjera drugome, neprijateljstvo prema drugome ili neutemeljeno okrivljavanje drugoga, neopravdani osjećaji udaljavanja."

Druga DSM-V kategorija koja opisuje otuđenu djecu jest "Dijete pogođeno problemima odnosa roditelja". Ova se kategorija koristi kad su fokus kliničke pažnje negativne posljedice neslaganja među roditeljima (npr. visoka razina sukoba, distres ili ocrnjivanje) na dijete u obitelji. Opisi kognitivnih, emocionalnih i problema ponašanja djece koja bezrazložno odbaciju jednog roditelja u sjeni ocrnjivanja toga roditelja od strane drugog roditelja jasno pripada ovoj kategoriji. Široko prihvaćanje koncepta bezrazložnog odbacivanja jednog roditelja pokazuje se u empirijskim istraživanjima a DSM-V vodi tomu da stručnjaci koji poriču postojanje otuđenja od roditelja teško mogu zadržati vjerodostojnost.

A ipak, roditelji koji odbijaju odgovornost zato što njihovo dijete odbacuje drugog roditelja i dalje imaju podršku među zagovornicima koji tvrde da je koncept neopravdanog otuđenja od roditelja štetan za dijete. Oni tvrde da je taj koncept pravna strategija koju koriste nasilni roditelji da bi opravdal strah i mržnju koju njihova djeca osjećaju prema njima. Prema takvim stajalištima, ukratko, djeca koja odbacuju roditelje uvijek imaju valjane razloge i svi "omraženi roditelji" ne mogu kriviti nikoga drugog za svoju patnju, osim sebe samin. Takvi zagovornici odbacuju bilo kakvu mogućnost da djetetova odbacivanje jednog roditelja može imati pretežno iracionalne korijene.

Nasuprot poricanju postojanja problema, imamo konsenzualnu izjavu o poželjnosti podijeljenog roditeljstva za većinu djece nakon razvoda roditelja (Warshak, 2014). U situacijama otuđenja, ponašanje odabranog roditelja jest psihičko zlostavljanje kad manipulira i utječe na dijete da bi sudjelovalo u lišavanju sebe ljubavi, podrške i uključenosti drugog roditelja. Poricanje ovog oblika zlostavljanja djece, kako piše Warshak, podsjeća na društveno poricanje pojave fizičkog i seksualnog zlostavljanja djece tijekom ranog dvadesetog stoljeća. To je poricanje potaklo istraživanja toga mogu li djeca odbaciti roditelja čije ponašanje ne opravdava odbacivanje, i može li odbacivanje biti posljedica utjecaja odabranog roditelja. Istraživanje provedeno na Association of Family and Conciliation Courts’ annual (2014) conferenceªª pokazalo je da se 98% sudionika usuglasilo "podržavajući osnovnu postavku otuđenja od roditelja: jedan roditelj može manipulirati djetetom da bi ono odbacilo drugog roditelja koji ne zaslužuje biti odbačen."

Za dijete su biopsihosocijalne-duhovne posljedice otuđenja od roditelja pogubne. I za odbačenog roditelja i za dijete, prekid i onemogućavanje kontakta u slučajevima kad nije bilo zanemarivanja ili zlostavljanja, predstavljaju okrutan i neprimjeren tretman. Suprotstavljački sudski postupci često dodaju sol na ranu kako roditelja, tako i djece. Ovo novo istraživanje koje razotkriva zablude o otuđenju od roditelja predstavlja poziv na akciju. Kao oblik zlostavljanja djeteta, otuđenje od roditelja je ozbiljno pitanje zaštite djeteta zato što potkopava temeljne principe društvene pravde za djecu: pravo da poznaje i uživa skrb oboje svojih roditelja.

Reference

Warshak, R. (2015). Ten Parental Alienation Fallacies that Compromise Decisions in Court and in Therapy. Professional Psychology: Research and Practice.

Warshak, R. (2014). Social Science and Parenting Plans for Young Children: A Consensus Report. Psychology, Public Policy and Law.

_____________________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://www.psychologytoday.com/blog/co-parenting-after-divorce/201507/recent-advances-in-understanding-parental-alienation

---

* Profesionalna psihologija: Istraživanja i praksa

** "Deset zabluda o otuđenju od roditelja koje negativno utječu na odluke suda i terapeuta". Izvorni rad Dr Warshaka u posjedu je Udruge Dijete-razvod i moguće ga je dobiti na uvid i čitanje.

*** Društvene znanosti i Planovi roditeljstva za malu djecu: Konsenzualno izviješće (ovaj je izvorni rad Dr Warshaka  u posjedu je Udruge Dijete-razvod i moguće ga je dobiti na uvid i čitanje).

ª Zato postoje protokoli prema kojima se nakon perioda oporavka djeteta, u djetetov život ponovno uvodi roditelj otuđitelj, a sve s ciljem da dijete ima zdrave odnose s oba roditelja. Takve protokole imaju Warshak, Woodall, Childress...

ªª Udruženje obiteljskih i mirovnih sudaca – godišnja (2014) konferencija