Stručnjaci krivo shvaćaju otuđenje od roditelja

Krivo shvaćanje da se radi o opravdanom odbacivanju roditelja a ne o otuđenju djeteta od roditelja

Objavljeno 24. kolovoza 2016.

U prethodnom tekstu o otuđenju od roditelja, pisao sam o pojavi da se roditelj otuđitelj odriče od odgovornosti za odbacivanje drugog roditelja i kako ta pojava nailazi na podršku među zagovornicima koji tvrde da je ideja o neopravdanom otuđenju od roditelja štetna za djecu. Oni tvrde da je ideja otuđenja od roditelja ništa drugo već pravna strategija kojom se koriste roditelji zlostavljači da bi prebacili krivnju za strah i mržnju koju djeca osjećaju prema njima i također tvrde da djeca koja odbacuju roditelja uvijek imaju valjane razloge i da su svi 'omrznuti roditelji' sami odgovorni za svoju sudbinu. Međutim, kao što su Richard Warshak i drugi dokazali, ta pogrešna tvrdnja pojačava "učinak promatrača" koji prevladava među pravnicima i stručnjacima mentalnog zdravlja kad se radi o žrtvama otuđenja o kojima sam pisao u svom prethodnom tekstu (vidi: http://profedwardkruk-na-hrvatskom.blogspot.hr/2016/08/otuenje-od-roditelja-i-efekt-promatraca.html). Ravnodušnost prema dubokoj patnji otuđene djece i otuđenih roditelja ima pogubne posljedice.

Linda Gottlieb detaljnije se bavi pojavom sklonosti stručnjaka da otuđenje od roditelja smatraju opradvanim odbacivanjem roditelja. Glavni razlozi za to jesu, piše ona, ti da su slučajevi otuđenja od roditelja kontra-intuitivni¨ te u takvim situacijama čak i iskusni stručnjaci, naravno, krivo tumače obiteljsku dinamiku. To nerazumijevanje vodi do brojnih pogrešaka poimanja¨¨ koje onda vode do pogrešaka u donošenju odluka stručnjaka. Posljedica je ta da mnogi stručnjaci okrivljavaju otuđenog roditelja za doprinos tomu što ga je dijete odbacilo, dok se roditelja otuđitelja uvelike oslobađa odgovornosti. Skloni smo više vjerovati onom roditelju s kojim dijete živi. Ovo se posebno potvrđuje u slučajevima kad je majka roditelj otuđitelj. Jennifer Harman i sur. (2016.) utvrdili su da postoje rodne predrasude u percepciji otuđenja: ponašanja otuđenja djeteta od roditelja ne smatraju se toliko negativnima kad su otuđitelji majke, kao kad su to očevi. Zato, dok stručnjaci ne postignu dublje razumijevanje stvarne dinamike otuđenja djeteta od roditelja, slučajevi teškog otuđenja i dalje će biti odbacivani, a očajničke molbe otuđenih roditelja za pomoć ignorirat će se.

Zašto se događa, pita Gottlieb, da iskusni stručnjaci mentalnog zdravlja toliko griješe u takvim slučajevima, da nisu ništa bolji od laika u procjeni otuđenja djeteta od roditelja? Prvo i osnovno je to da stručnjaci koji su dobili zadatak vještačiti ili predstavljati dijete na sudu nemaju obuku ni stručno znanje u području otuđenja od roditelja. Otuđenje od roditelja jest visoko specijalizirano područje rada stručnjaka, subspecijalnost unutar područja obiteljske terapije te zahtijeva posebna znanja i vještine. Većina stručnjaka mentalnog zdravlja i pravnika koji rade s djecom i obiteljima u situaciji razvoda imaju malo ili nimalo specijalističkog obrazovanja u tom području.

Zato većina pravnika i stručnjaka mentalnog zdravlja vjeruje da je roditelj kojeg dijete odbacuje morao učiniti nešto čime je to zaslužio. Teško im je povjerovati da bi se dijete priklonilo zlostavljaču – roditelju otuđitelju. Oni također miješaju patološku stopljenost (enmeshment) za zdravim odnosom povezanosti. Neukom promatraču bliskost i 'ljepljivost' pri stopljenom odnosu roditelj-dijete izgledaju normalno, čak zdravo. No, on je daleko od zdravog. Rezultat takvog disfunkcionalnog odnosa jest da otuđena djeca gube svoju osobnost, potiskuju svoje prirodne osjećaje ljubavi i potrebe za odbačenim roditeljem, i izmanipulirana su da zadovoljavaju potrebe roditelja otuđitelja. To je krajnje opasno i štetno za dijete.

Prema Gottlieb, nakon što su zarobljeni u pogrešnom poimanju, pravnici i stručnjaci mentalnog zdravlja kojima nedostaje stručno znanje o otuđenju, podliježu drugim predrasudama koje ih vode do zaključka da je roditelj otuđitelj kompetentan roditelj, a odbačeni roditelj to nije – što je suprotno od onoga što jest. Npr., odbačeni će roditelj pokazivati simptome napetosti, depresije i straha, što će mnoge stručnjake navesti na dijagnozu poremećaja ličnosti. Ono što izmiče njihovom razumijevanju jest da su ti simptomi vezani uz situaciju otuđenja, te čine osnovnu atribucijsku pogrešku¨¨¨. Jednako je tako uobičajeno u stručnjaka da će zaključiti da je ljutnja odbačenog roditelja rezultat njegova lošeg karaktera, a ne posljedica traume prouzročene otuđenjem. Nakon što prođe kroz maltretiranje od strane drugog roditelja i djeteta, ignoriranje njihovih molbi od strane stručnjaka mentalnog zdravlja i pravnog sustava koji su se priklonili roditelju otuđitelju, nakon što je lažno optužen za zlostavljanje vlastitog djeteta i često financijski iscrpljen do bankrota, čak i emocionalno najstabilniji roditelj postao bi napet i ljutit.

Sljedeća uobičajena pogreška na koju Gottlieb ukazuje jest propust stručnjaka da razmotre osnove situacije na odgovarajući način. Ako je primarni problem otuđenje, tad je po definiciji ponašanje odbačenog roditelja bilo općenito prihvatljivo i nije bilo dokaza o zlostavljanju ili zanemarivanju. Njegovo / njezino funkcioniranje bilo je adekvatno i odnos s djetetom bio je dobar ili normalan. A ipak, neki stručnjaci ignoriraju ove ključne elemente obiteljske povijesti, previše naglašavajući svoja osobna opažanja i premalo se bave prethodnim odnosima roditelj – dijete.

Imajući na umu ogromnu odgovornost stručnjaka koji interveniraju u živote djece, dužni smo primijeniti najviši standard profesionalnog ponašanja i etike. To znači odabir samo onih stručnjaka koji imaju odgovarajuće znanje i vještine za bavljenje ovakvim slučajevima. Trebamo više stručnog osposobljavanja i znanja u području procjene otuđenja djeteta od roditelja. Još važnije, od životne je važnosti uspostaviti zajedničku roditeljsku skrb u temeljima obiteljskog zakonodavstva kad god su roditelji u sukobu o tome tko će imati roditeljsku skrb nad djecom nakon razvoda. A kad se radi o otuđenju od roditelja "po djelima ćete ih njihovima prepoznati." Roditelji koji su stopljeni i od djeteta čine svojeg roditelja, ocrnjuju drugog roditelja pred djetetom, ili obeshrabruju dijete u održavanju odnosa s drugim roditeljem, jesu oni koji se bave otuđivanjem. Samo radom, a ne riječima, možemo provesti pravu procjenu.

Reference:

Harman, J. J., Biringen, Z., Ratajack, E. M., Outland, P. L., & Kraus, A. (2016). Parents Behaving Badly: Gender Biases in the Perception of Parental Alienating Behaviors. Journal of Family Psychology.

Gottlieb, L.J. (2012). The Parental Alienation Syndrome: A Family Therapy and Collaborative System Approach to Amelioration, Springfield, IL: Charles C Thomas Publishers.

Warshak, R. (2015). Ten Parental Alienation Fallacies that Compromise Decisions in Court and in Therapy. Professional Psychology: Research and Practice.

___________________________

Poveznica na izvornik (copy-paste): https://www.psychologytoday.com/blog/co-parenting-after-divorce/201608/professional-misunderstanding-parental-alienation

---

¨ Kontra-intuitivno = različito od onoga što smo navikli očekivati

¨¨ Engl. cognitive errors

¨¨¨ Vrsta pogreške koja nastaje kad nepoznate varijable pripisujemo svojem viđenju nekog problema, tj. kad smatramo da znamo o onome što ne znamo, pritom se služeći znanjem o nečem drugom ili vlastitim stavovima.

Život otuđenog roditelja

Suočavanje s traumom otuđenja djeteta od roditelja

Objavljeno 5 studenoga 2017.

Sukladno radovima Dr. Craiga Childressa, otuđenje od roditelja je prvenstveno i najprije trauma privrženosti. Otuđenje od roditelja zbog traume privrženosti u biti je zamjena uloga u odnosu na normalne, zdrave odnose roditelj-dijete. Umjesto da bude 'regulatorni drugi', što uključuje pružanje stabilnosti i zadovoljavanje emocionalnih i psiholoških potreba djeteta, roditelji koji otuđuju djecu, koriste ih za zadovoljavanje vlastitih potreba, ugrožavajući osobne granice i ozbiljno narušavajući i nanoseći štetu zdravom razvoju djeteta.

Iskustvo otuđenja djeteta od roditelja također je ozbiljan oblik psihološke traume koju proživljava ciljani roditelj. Ona je nametnuta izvana i istodobno je i akutna i kronična. Time je to vrsta obiteljskog nasilja nad ciljanim roditeljem. Sama činjenica da djeca svjedoče tom zlostavljanju jednog roditelja, otuđenje djeteta od roditelja također čini vrstom zlostavljanja djeteta. Ovo je možda i glavni uzrok strijepnje otuđenog roditelja, zato što svjedoči zlostavljanju djeteta a spriječen je zaštititi ga.

Ova psihološka trauma otuđenih roditelja razlikuje se od PTSP-a nakon iskustava s kojim se suočavaju ljudi u ratu, no ipak je iskustvo ciljanih roditelja jednako iscrpljujući oblik traume. Iako svi roditelji koji su žrtve otuđenja djeteta od roditelja ne proživljavaju traumu, zato što ono što izaziva traumu u jednog roditelja može i ne biti trauma nekom drugom, onima koji su blisko povezani sa svojom djecom i koji su bili aktivno uključeni u njihov život, to svakako jest trauma.

Otuđenje djeteta od roditelja također je jedan oblik kompleksne traume. Nije slučajno to da se patologija roditelja koji otuđuje često rađa u kompleksnoj traumi iz djetinjstva toga roditelja i da se procesi otuđenja od roditelja zbog traume privrženosti prenose na ciljanog roditelja u obliku kompleksne traume. Iskustvo traume iz djetinjstva vodi razvoju agresije koja je u osnovi otuđenja djeteta od drugog roditelja. Iz psihodinamskog kuta, proces otuđenja djeteta od drugog roditelja predstavlja oživljavanja traume privrženosti iz djetinjstva roditelja otuđitelja u postojeće obiteljske odnose. Narativ oživljene traume predstavlja lažnu dramu koju stvara patologija roditelja otuđitelja. U toj je drami ciljanom roditelju dodijenjena uloga 'roditelja zlostavljača', dijete je navedeno prihvatiti ulogu 'djeteta žrtve', dok roditelj otuđitelj preuzima ulogu 'roditelja zaštitnika'. Međutim, ništa od te lažne drame nije istinito. Roditeljstvo ciljanog roditelja sasvim je normalno, dijete nije od njega ugroženo i ne treba nikakvu zaštitu od toga roditelja.

Glavna prepreka ciljanim roditeljima jest ta da je ovaj problem velikim dijelom u svojoj naravi sistemski, zato što usluge za podršku odbačenim roditeljima praktično ne postoje, a i usluge podrške za otuđenu djecu vrlo su nedostatne. Kad ti roditelji pokušaji svoju zabrinutost izložiti djelatnicima socijalne skrbi, zato što je otuđenje djeteta od roditelja zlostavljanje djeteta i time i pitanje zaštite djeteta, te institucije često zanemaruju problem. Ako se i uključe, one rijetko svoje nalaze predočavaju u sudskim postupcima oko roditeljske skrbi, usprkos činjenici da bi predočavanje tih informacije bilo u najboljem interesu djeteta.

U situaciji otuđenja djeteta od roditelja, ciljani je roditelj prisiljen braniti se i stalno mora pokušavati terapeutima i svima ostalima dokazivati da nije 'zlostavljao' dijete. Toga se roditelja često okrivljava za odbacujuće ponašanje djeteta, iako nije učinio ništa loše: "Mora da ste nešto krivo napravili kad dijete ne želi biti s vama." Često se smatra nebitnim to da su roditeljska ponašanja toga roditelja potpuno unutar opsega normalnog ponašanja. Roditelj otuđitelj, često vješt u korištenju suparničke borbe (čime postiže podršku postojećeg suprotstavljačkog sustava), time osvaja poziciju prednosti. U tom vam je obrnutom svijetu dijete oduzeto i čini se da to nitko ne razumije i da se to nikoga ne tiče. Emocionalna trauma koja se nanosi ciljanom roditelju je teška, a bol ciljanog roditelja je duboka.

Traumatsko iskustvo obuzima psihologiju ciljanog roditelja, a svijet ciljanog roditelja vrti se oko toga iskustva i lažne drame. Opetovana ročišta na sudu, odvjetnici, terapeuti, vještaci, sve što nastaje u kontekstu trajnog sukoba roditelj-dijete, iscrpljuje ciljanog roditelja. Ipak, od ključne je važnosti da ciljani roditelji pronađu načine suočavanja s kompleksnom traumom otuđenja od roditelja zbog traume privrženosti. Oni se moraju truditi postići da se svjetlo proširi nad tamom traume, i naći svoj put prevladavanja traume koja im se nameće. Moraju se osloboditi od nametnutog iskustva traume, uspostavljajući vlastito psihičko zdravlje usprkos strahovite emocionalne traume zbog boli i gubitka.

Koliko god ciljani roditelji željeli spasiti svoju djecu, ne mogu ih izvući iz živoga pijeska na način da s njima skoče u taj živi pijesak. Ako to učine, svi će stradati. Umjesto toga, moraju stajati na čvrstom tlu, stabilizirati svoje emocionalno i psihičko zdravlje, i onda pružiti ruku djetetu da bi se vratilo. No, čak i tada, zbog prirode otuđenja djeteta od roditelja i duboko štetnih posljedica na dijete, ono možda neće prihvatiti ruku toga roditelja.

Reference:

Childress, C. A. (2013). Reconceptualizing parental alienation: Parental personality disorder and the trans-generational transmission of attachment trauma. Retrieved from http://www.drcachildress.org/asp/Site/ParentalAlienation/index.asp

______________________

Objavljeno u Psychology Today u seriji tekstova Co-parenting after Divorce (Zajedničko roditeljstvo nakon razvoda). Izvornik je na poveznici (copy-paste): https://www.psychologytoday.com/blog/co-parenting-after-divorce/201711/the-life-the-alienated-parent